Od medijskog do stvarnog rata

"Ja sam spremna da lažem za svoju domovinu“, ponosno je izjavila novinarka HRT-a 90-tih godina i nije bila jedina. Takozvano patriotsko novinarstvo, koje je godinama uspijevalo na ovim prostorima, ponekad je ubijalo jednako kao metak, a najčešće pripremalo teren da taj metak nađe svoju žrtvu. Mogu li i novinari biti zločinci kao i oni koji su vodili rat drugim sredstvima?

Javna tribina o tome kako su novinari i urednici medija pripremali teren za ratove na prostoru bivše Jugoslavije, a kasnije ga, zajedno sa oružanim snagama i vodili, održana je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. O sramnoj ulozi novinara-propagandista govori dokumentarni film Bore Kontića „Godine koje su pojeli lavovi“, koji je prikazan prisutnima, među kojima je bilo i mnogo studenata, koji ne pamte te događaje. A o stradanju novinara i urednika koji se „nisu snašli“ ili su odbijali da se „snađu“ u predratnim nacionalističkim prestrojavanjima, govorio je Kemal Kurspahić, novinar i analitičar, dugogodišnji urednik lista „Oslobođenje“, pa i onog ratnog, kada je ova novina pobrala mnoga svjetska priznanja za doprinos istinitom i profesionalnom izvještavanju u ratnim okolnostima. Podsjetio je Kurspahić na sudbine mnogih medija s bivšeg jugoslovenskog prostora koji su morali da ustuknu pred onim što će se dogoditi nakon raspada zajedničke države. O tome je pisao i u svojoj knjizi „Zločin u 19.30“, čiji naslov aludira na vrijeme otpočinjanja glavnih vijesti, večernjih „Dnevnika“ u bivšoj Jugoslaviji.

„Godine koje su pojeli lavovi“

Pa, ipak, niko od ratnih huškača koji su svojim medijskim djelovanjem poticali na rat i raspirivali mržnju, a kasnije manipulisali i obmanjivali javnost u ratu, nije pravno procesuiran. O tome Kurspahić kaže: „Odgovornost novinara postoji. U slučaju Ruande je vođeno suđenje radiju koji je poticao na genocid. Nisam optimista da će ovdje biti izveden račun za odgovornost za zloupotrebu medija i novinarske profesije, ali sam veoma zahvalan svima koji doprinose da se činjenice o tom vremenu, ne samo arhiviraju, nego i dokumentuju, evo i na način kako to radi film 'Godine koje su pojeli lavovi'. I ne samo da se činjenice o ratovima 90-tih dokumentuju, nego i da se prema njima civilizacijski odnosimo.“

Kemal Kurspahić već deceniju i po živi i radi u SAD-u. Na pitanje iz publike, kakva su njegova iskustva, iz američke perspektive, kada je riječ o patriotizmu u novinarstvu, on je odgovorio: „Postoji patriotska interpretacija aktuelne istorije i u američkom novinarstvu. Postoje čitavi televizijski programi koji patriotski propovijedaju jednu ili drugu ideologiju, ali postoji i korektiv koji ja vidim i po čemu razlikujem svoje američko od mog balkanskog iskustva. Korektiv je to što i u najkonkretnijim situacijama kao što su ratovi, irački, pa afganistanski, u SAD-u, na svim glavnim televizijskim kanalima, možete vidjeti i proteste u Evropi protiv tih ratova. Time se pokazuje da postoje i drugačija osjećanja i stavovi. U tom javnom diskursu se pokazuje visok nivo profesionalnosti koji vas obavezuje da kažete sve relevantno što znate o tome. Da u Iraku nije bilo oružja za masovno uništenje, o tome su govorili javno ljudi sa velikim moralnim integritetom kao što je Colin Powell, naprimjer. Kad američka televizija emituje slike poginulih američkih vojnika, to često povlači pitanja o cijeni rata i drži javnost obaviještenom.“

Zatvorenu knjigu treba otvoriti

„Postoji dokumentacija desetina priloga nakon kojih su se desili zločini, ili su ljudi jednostavno nestajali, ali sada je to tim novinarima teško dokazati“, kaže autor filma „Godine koje su pojeli lavovi“, novinar Boro Kontić. Naslov je izveden iz jednog televizijskog priloga „SRNE“ (Srpska novinska agencija), u kojem se govori o tome kako u ratnom Sarajevu, muslimani bacaju srpsku djecu lavovima iz zoološkog vrta u Pionirskoj dolini, a od dječijih prstića prave ogrlice. Kakav bolestan um je to mogao da smisli, a još bolesniji da objavi? Kontić je radeći na filmu i putujući regijom, dolazio u kontakt sa nekadašnjim novinarima-propagandistima, ali nije uspio da ih dovede pred svoju kameru. Baš nijednog? „Nikoga od njih nisam mogao da dobijem. Svi su izbjegavali razgovor o toj temi. Jedan od njih mi je rekao: 'Ja sam se sam sebi zarekao da nikada više o tome neću govoriti, do kraja svog života'. Za njih je to bio samo posao, a sada je završen posao. To je za njih zatvorena knjiga, ali ja mislim da je treba otvoriti i mislim da je nužno da se o njoj razgovara“, kaže Boro Kontić.

Ratna nemoralna ponuda

Ratni reporter Šefko Hodžić smatra da do kraja rada suda u Hagu, neće biti procesuirani ni mnogi pravi ratni zločinci, pa ne vjeruje da će kazna stići nekoga od novinara koji su zloupotrijebili ovu časnu profesiju. „Ja mislim da su se mnogi zaista ogriješili i o ljude i o profesiju. Sjećam se jedne ratne priče kada je neki Mostarac ispričao kako mu je Španac iz španskog bataljona u Mostaru rekao, kako pero može biti ubojitije od haubice 155 mm. Novinar Ćuruvija u Beogradu je ubijen nakon jednog novinskog teksta. On je pokazan kao meta njegovom ubojici. Ja zaista mislim da se tu često radi o ratnom zločinu. I naša sadašnja medijska scena je puna otrova. Vidjeli smo to nedavno pred izbore“, kaže Hodžić i dodaje da je i on imao nemoralnih ponuda kada mu je u ratu nuđeno da za određenu nadoknadu napravi izvještaj koji ne odgovara stvarnom stanju, ali je on to glatko odbio. Šefko Hodžić je nosilac priznanja „Ratni reporter godine“, jedan od onih koji su branili zemlju, braneći čast profesije.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić