Od industrijskog goriva do umjetničkog djela

Fabrika koksa Hansa je smještena samo šest kilometara sjeverno od njemačkog industrijskog grada Dortmunda. Nekada najveći njemački proizvođač koksa, zatvoren je prije više od 16 godina. 1997. godine ova je fabrika postala vlasništvo Organizacije za očuvanje industrijskih spomenika. Danas fabrika Hansa izgleda kao da je na vrhuncu uspjeha, samo što su, nekada bučne mašine, sada tihe i ne proizvodi se koks.

Nus-proizvod tvrdog uglja, koks, dobije se zagrijavanjem uglja na više od 1.000 stepeni Celzijusa u pećima bez kiseonika. Proces traje 20 sati. Sivi dijelovi ove ugljenisane materije koriste se za pogon industrijskih peći za proizvodnju sirovog željeza. U jednom periodu u ovoj fabrici koksa bilo je uposleno 1.000 radnika.

Iako se očuvanje fabrike kao spomenika može nekima učiniti čudnom idejom, ove zgrade imaju veliki značaj za sjećanje na prošlost. Bar tako tvrdi Majke Kisliš (Meike Kieslich), glasnogovornica Organizacije za očuvanje industrijskih spomenika: „Neki ljudi bi željeli srušiti ovo veliko zdanje, ali ono je dio naše historije i mi ga moramo čuvati, ili ćemo izgubiti i našu historiju.“

Ova bivša fabrika koksa se sada sprema za neobični umjetnički podhvat, pod nazivom COAL - Carboniferous to Open-eyed Artists on Landscape (Pogled slobodnih umjetnika na umjetnine od koksa). Ukupno 18 umjetnika iz Njemačke, Poljske i Francuske, proveli su sedam dana na poljima uglja u tim zemljama. Tražili su način da iskoriste ugalj kao inspiraciju za umjetnost. Ova potraga ih je odvela duboko u rudnike uglja, a istovremeno su istraživali socijalnu i ekonomsku situaciju Njemačke, Poljske i Francuske.

Muzički ugalj

Na izložbi „Black Noise“ (Crna buka), koju su organizovali Francuzi Klea Kodsi (Clea Coudsi) i Erik Herbin, može se čuti muzika koju proizvode komadi uglja. Ugalj sakupljen na području Njemačke, Poljske i Francuske, postavljen je na šipke koje su povezane malim motorima. Na komade uglja su naslonjene i velike metalne šipke, na čijem se vrhu nalaze mikrofoni. Tako su umjetnici stvorili, kako je oni nazivaju, simfoniju uglja.

Umjetnici su na ovu ideju došli nakon što su čuli da su kineski naučnici uradili istu stvar sa Ming vazama. Prema riječima Kodsa, naučnici su htjeli čuti ljude iz dinastije Ming, za koje se vjerovalo da su zarobljeni u tim vazama. Herbin je rekao: „Na ovu ideju smo došli jer je ugalj veoma star. Tu je već generacijama, pa je vjerovatno mnogo osoba i u njemu zarobljeno.“

Ovaj projekat je posebno bitan za Herbina. On je odrastao u francuskom rudarskom gradiću Nord-Pas. Većina njegove rodbine, uključujući njegovog djeda i ujake, je cijeli život provela radeći u rudnicima. Kada im je rekao da namjerava otvoriti izložbu sa ugljem i kada im je objasnio šta će sve od uglja praviti, mnogi su se obradovali, ali su bili zbunjeni. Neki su mu rekli : “Zašto želiš ići u rudnike samo da bi razgledao? To nema nikakvog smisla. “

Naša prošlost je njihova budućnost

Ute Šmit (Schmidt) i Ričard Ortman (Richard Ortmann) iz Kulturnog centra u Dortmundu, izajvili su kako smatraju da je do ove izložbe došlo, jer se sve zemlje različito odnose prema rudnicima, radnicima u njima, ali i prema samom uglju. Umjetnici koji su organizovali izložbu, šetajući pored područja na kojima se proizvodu ugalj, došli su na ideju da bi njihova prošlost mogla postati nečija budućnost.

Ova izložba je već održana u Poljskoj. Sljedećeg mjeseca će se održati u fabrici koksa Hansa, u blizini Dortmunda. No, u napuštenoj fabrici neće biti sve tako mirno i tiho. Naime, organizatori će upaliti mašine koje su nekada proizvodile koks. Nakon Njemačke se izložba seli u Lil, u Francuskoj.