1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Moja njemačka priča

Od gastarbajtera do njemačkih građana – priča o turskoj imigraciji

Mesut Özil, Fatih Akin i Feridun Zaimoglu su uspješni Nijemci čiji su roditelji došli kao gastarbajteri u Njemačku. U posljednjih 50 godina nisu se promijenili samo doseljenici, nego i njemačko društvo.

Brada mu stoji „na putu“, zaključio je Dursun Güzel u vožnji od Istanbula prema Minhenu. Negdje između ta dva svijeta, u kojima bi trebao živjeti, otišao je u toalet u vozu i obrijao do tad nikad neobrijanu bradu. „To je vjerovatno bio moj prvi korak ka integraciji“ – kaže kroz smijeh 68-godišnji građanin Njemačke, dok priča ovu anegdotu. Njemačka je bila moderna zemlja, a tamo se ne nose brkovi i brada, mislio je tada, 21. septembra 1968. godine. Dvodnevno putovanje je za svakoga počelo negdje drugo. Dursunovi saputnici bili su iz svih dijelova Turske, a putovali su u nepoznatu zemlju koja ih je pozvala. Njemačka je trebala radnike, a oni su trebali posao.

Sporazum na dvije stranice

Dursun Güzel

Dursun Güzel

U '50-im i '60-im godinama naglo je rasla njemačka privreda. No, nedostajalo je radne snage. Od 1955. dolazili su pomoćni radnici iz Italije, poslije iz Grčke i Španije. Sporazum o dolasku radne snage (tzv. „Anwerbeabkommen“) sklopljen je između Turske i Njemačke 30. oktobra 1961. Taj dokument je imao samo dvije stranice – kraći nego ugovor o radu, s kojim su Dursun Güzel i ostali bradati gastarbajteri stigli u Minhen.

Dursun Güzel potječe iz područja Sivas, provincije u centralnoj Turskoj, gdje je radio na željeznici. Čvrsto i sigurno zaposlenje s kojim je zarađivao više nego u slobodnoj privredi. Bio je oženjen i imao je dvoje djece. Njegova supruga je bila treći put trudna kad je mladi Dursun odlučio poći u Njemačku. Njegov brat je već otišao 1964. godine, gdje je kao pomoćni radnik zarađivao više nego Dursun kao namještenik na turskoj željeznici. On je s oduševljenjem govorio o boljim životnim i radnim uslovima kada je dolazio ljeti na višesedmični godišnji odmor. Nakon što je za svog brata pronašao posao, Dursun nije dugo razmišljao. Imao je dugova u građevinskoj zadruzi i nije mogao rate otplaćivati uvijek pravovremeno. Njegova plaća nije bila dovoljna za kupovinu vlastite kuće. Htio je taj san ostvariti za sebe i svoju porodicu poslom u Njemačkoj.

Ceste nisu od zlata

Mnogi radnici su otputovali u Njemačku s identičnim snovima. Do zaustavljanja sporazuma 1973. prema informacijama Centra za studij i istraživanje integracije Turaka u Essenu bilo je 867 hiljada ljudi iz Turske. Za modalitete ulaska u zemlju bila je odgovorna organizovana telefonska centrala u Turskoj. Njemačke kompanije su plaćale turskoj vlasti za svakog zaposlenika naknadu za posredovanje. Svi kandidati su morali proći u Istanbulu zdravstveni pregled od glave do pete. „Ljekari su pogledavali u naša usta kao i u gaćice“ – prisjeća se Dursun Güzel.

Turski gastarbajteri na aerodromu u Dizeldorfu čekaju let za domovinu (24.7.1970)

Turski gastarbajteri na aerodromu u Dizeldorfu čekaju let za domovinu (24.7.1970)

Zdrav kao drijen, Dursun Güzel je u prvim godinama svog gastarbajterskog života radio u Baden-Württembergu na cestogradnji, a kasnije kod velikog proizvođača automobila. On je živio s ostalim gastarbajterima u „domovima“ za radnike. U Turskoj je čuo da su ceste u Njemačkoj od zlata, ali ga je realnost spustila na zemlju. Posao je bio teži nego rad na turskoj željeznici, ali ovdje je mogao prije zaraditi novac za kuću u Sivasu. Kada je 1970. prvi put otišao na godišnji odmor, imao je ušteđeno 8.000 njemačkih maraka. Za jednu kuću trebao je trostruko više. Osim toga, imao je dugove koje je morao otplatiti.

Spajanje porodica

Kao i većina gastarbajtera, Dursun Güzel je primijetio da se neće u toku nekoliko godina vratiti kući. On se 1971. preselio u Berlin i poveo suprugu sa sobom. Djeca su najprije ostala kod rođaka u Sivasu, a porodica Güzel je rođacima pružila dobru finansijsku podršku. Mnogo godina kasnije, krajem '70-ih, djeca su ispričala koliko je teško i tužno bilo za njih odrastati bez roditelja. „To me još uvijek boli“ – kaže otac Dursun.

Krajem '70-ih godina, veliki broj turskih zaposlenika je doveo djecu sa sobom. Njihovo početničko vremensko ograničenje radne i boravišne vize je produženo nakon zakona o strancima 1965. I nakon zaustavljanja Sporazuma 1973. bilo je moguće spajanje porodica. Turska je tada treći put bila pred građanskim ratom. Ko je mogao, doveo je svoju djecu iz politički nesigurnog doma u Njemačku.

No, njemačka politika nije bila na to pripremljena, kaže Yunus Ulusoy iz Centra za turske studije. Tada su za djecu gastarbajtera osnovani takozvani pripremni razredi. „Djelimično kao odgovarajući područni razred sa svim uzrastima, koje podučava turski učitelj na turskom jeziku“ – objašnjava stručnjak za migracije Ulusoy, koji je i sam pohađao takav razred. Ti razredi su bili kao „sastajalište“ dok djeca i mladi ne odu ponovo nazad, kaže Ulusoy. No, doseljenici koji su do sredine '80-ih nazivani gastarbajterima, nisu mislili na povratak.

Motivacija za povratak

Specijalni voz iz Istanbula preko Balkana za Minhen

Specijalni voz iz Istanbula preko Balkana za Minhen

Vlast za vrijeme Helmuta Kohla pokušala je s „povratničkom premijom“ poslati strance u svoje zemlje. Između 1982. i 1985. oko 300 hiljada Turaka napustilo je Njemačku, nakon čega su izgubili pravo ponovnog povratka. „Njihove poteškoće za prilagođavanje u Turskoj su onima koji su još ostali ovdje, bili upozorenje i škola“ – misli Ulusoy. Do danas su se mnogi nekadašnji gastarbajteri udaljili od svog početničkog sna – da rade u Njemačkoj dovoljno dugo, dok ne uštede novac za kuću. Oni su sada prenijeli svoju egzistenciju ovdje, kaže Ulusoy.

I Dursun Güzel u '80-im godinama nije mislio više na povratak. Samo jednom je pričao sa svojom porodicom o tome, nakon ujedinjenja Njemačke. Zbog bolesti nije bio potpuno radno sposoban i probijao se različitim postupcima na berzi rada. Neprijateljski i rasistički napadi u Rostocku, Möllnu, Solingenu i drugim mjestima izazivali su strah. Na kraju je porodica odlučila ostati u Berlinu.

Ta odluka porodice Güzel nije bila izuzetak. „Njemački Turci“ su do kraja '90-ih godina bili dobavljači deviza i pomoćnici razvoja za Tursku. Sada, kada turska ekonomija rapidno raste i Turci investiraju u Njemačku, navodno je prestalo useljavanje. Ipak, postoji još bračnih partnera i prije svega partnerica, koji dolaze iz Turske. Prema informacijama kojima raspolaže stručnjak za migracije Yunus Ulusoy, od 2006. više Turaka odlazi iz Njemačke u Tursku, nego obrnuto. U posljednjih pet godina je oko 31.000 kvalifikovanih mladih Turaka otišlo u domovinu svojih roditelja, jer na turskoj berzi rada imaju veće šanse nego ovdje – bez obzira što je Njemačka u potrazi za radnom snagom.

Novopronađena domovina

Dursun Güzel je odlučio iz određenog razloga ostati u Njemačkoj. Bez obzira na poteškoće, kaže Güzel, tu se osjeća slobodno. Berlin je već dugo njegov dom, kaže bez sekunde oklijevanja. A Sivas ionako može posjetiti za svega nekoliko sati. Njegove dvije kćeri i sin imaju u međuvremenu vlastitu djecu. Svi oni smatraju Berlin svojim domom, kaže Dursun Güzel sa smiješkom, dok pokazuje na veliku bijelu bradu. „Na početku '90-ih pustio sam je ponovo da raste. Moja najstarija kći misli da kao djed moram imati bradu.“

Autor: Kemal Hür

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić

Pogledajte video 04:09

Onur Güntürkün – naučnik porijeklom iz Turske

Pogledajte video 04:16

Ahmet Lokurlu - poduzetnik porijeklom iz Turske

Pogledajte video 04:51

Inci Bürhanyie i Selma Wels - izdavači porijeklom iz Turske

Pogledajte video 04:35

Ekin Deligöz - njemačka političarka porijeklom iz Turske

Audio i video zapisi na tu temu