1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Od Drakule do Čaušeskua

Bukurešt su u istoriji sudbinski odredile krvopije kao što su Vlad Cepeš poznatiji kao Drakula i komunistički diktator Čaušesku, piše u autorskom tekstu za DW rumunski pisac Katalin Dorijan Floresku.

U četvrti Dorobanti širom je otvoren prozor kafea. Unutra ćaskaju oni koji sebi mogu priuštiti piće na tom mjestu. Napolju je ulica stalno krcata ljudima. Stranac, četrdesetak godina i prosijeda kosa, dobro krojeno odijelo, razgovara na engleskom sa dvije mlade brinete. Njih dvije su sređene u skladu sa skupim lokalom. Atraktivne, dugonoge. Potom muškarac sjedne u svoj Bentli, a njih dvije prelaze ulicu, svjesne svog izgleda.

Na pješačkom prelazu su se mimoišle sa mršavom, neuglednom djevojkom. Ona se okrenula za njima. Na trenutak su se dodirnula dva univerzuma koja nemaju ništa zajedničko. Djevojčica nosi drečavo crven prsluk, ona je čistačica ulica. Do kasno naveče će čistiti đubre velegrada.

U Bukureštu smo, gradu koji rijetko dospjeva na meteorološke karte Zapada. Tu, gdje žive milioni ljudi, gdje čistači ulica naoružani samo metlama i kantama na točkovima vode borbu protiv prljavštine, gdje su proljetos stotine hiljada ljudi demonstrirale za čistotu politike, tu gdje se nalazi rumunski glavni grad, sa svim svojim šarmom, grubošću i protivrječnostima – tu ne postoji vremenska prognoza.

Zapadna meteorološka karta je besprijekorno bijela, kao ranije navigacione karte. Terra incognita. Ali nije strašno, vrijeme u drugim evropskim prijestonicama – Tirani, Sofiji ili Bernu – takođe ne interesuje nikoga.

Dvije krvopije su bitno uticale na sudbinu grada. Prvi je daleko dogurao u filmskoj branši. Vlad Cepeš koji je poslužio kao model za Drakulu izgradio je ovdje utvrđenje, na povoljnom mjestu druma koji vodi od Karpata prema Crnom moru. Tu je on stolovao kao knez Vlaške. Minimalni ostaci nekadašnjeg kneževog dvora sada se nalaze u lajpciškoj četvrti (Lipscani). Kraj se tako zove jer su se tu, gdje su se sudarali hrišćanstvo i osmanski islam, naselili brojni trgovci iz Lajpciga.

Autor: Catalin Dorian Florescu

Autor: Catalin Dorian Florescu

Čaušeskuova bolesna priroda zasjenjuje čak i figuru Cepeša. Komunistički knez tame – osamdesetih je cijela zemlja zaista često bila bez struje – izgradio je prinudnim radom, oduzimanjem imovine i prinudnim iseljavanjem ljudi pravi kneževski dvorac, na samo koju stotinu metara od Cepešove rezidencije. Niklo je na stotine monumentalnih stubova, pa bi stari knežev dvor stao u prostor koji zauzimaju dva ili tri takva stuba. Čaušesku je građevinu nazvao Kuća naroda, a danas se zove Palata parlamenta. To preimenovanje je zaista unapređenje za građevinu koja je optički teroristički čin, nasilje od kamena i cementa, koje je u stvari trebalo dići u vazduh.

To je nakazno mjesto s kojim grad mora da živi. Mnogi poslanici koji tu imaju svoje kancelarije optuženi su za korupciju. Ali i sudije, državni činovnici, biznismeni trpaju pare u sopstvene džepove. Krvopije posebnog kova. A rumunski socijaldemokrati (PSD) su htjeli oslabiti upravo najverodostojniju antikorupcionu instituciju DNA. Korumpiranih političara ima u svim strankama, ali ih je kod rumunskih socijaldemokrata očito najviše.

Početkom godine se narod pobunio. Dok su se u Mađarskoj i Poljskoj ulice odavno napunile demagogijom i čovjekomrzačkim parolama, u Rumuniji su gradske ulice bile ispunjene demokratskim i građanskim zahtjevima. Na Trgu pobjede su se okupljale stotine hiljada ljudi da bi negodovali zbog politike PSD. Probudila se nada da se konačno upalila iskra građanskog duha. Danas se na tom mjestu može vidjeti tek poneka zastava, a naveče se okuplja tek šačica ljudi. Gust saobraćaj prigušuje njihove glasove. Vladajući političari su izvukli pouku iz protesta i ostvaruju iste ciljeve u više manjih koraka. U Rumuniji opasnost po demokratiju nije na desnici, kao u Mađarskoj ili Poljskoj, već na ljevici.

I Trg pobjede je ružan. Ogroman, prazan prostor bez duše. Ranije je ovdje bila sjeverna granica grada iza koje se nalazila gusta šuma. Stižući 1866. u provincijalni mali grad gdje su ga čekali budući podanici, njemački princ Karol je prošao kroz tu šumu. Rumuni nisu vjerovali da je neko iz sopstvenih redova u stanju da obezbjedi dalju egzistenciju mlade države, Rumuni su uvezli cijelu njemačku dinastiju. Kasnije su doveli francuske i njemačke arhitekte da bi podarili Bukureštu zapadnoevropsko lice. Nove građevine – kraljevske palate, biblioteke, koncertne sale, banke – približile su grad Parizu. Ali samo malo.

U ta vremena kada je kralj stizao kroz šumu još nije bila podignuta mračna staljinistička građevina koju danas zovu Kuća slobodne štampe i koja je prije podizanja Kuće naroda bila najveća zgrada u Bukureštu. Šuma nije bila ispresjecana širokim, elegantnim bulevarima koji danas zaista podsjećaju na Pariz. Staljin i Pariz se u Bukureštu dobro slažu.

Na sjevernoj strani Trga pobjede završavaju parkirališta. Tu počinju zelena pluća grada i kraj sa vilama. Dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka imućni građani su tu podizali svoje otmene domove uz haotično mnoštvo stilova i formi. Tu je živio i Čaušesku sa svojom crvenom nomenklaturom. To je četvrt Dorobanti sa Bentlijima i elegantnim ženama. Šetnja živopisnim ulicama ovog kraja jeste obeštećenje za poneku monstruoznost grada. Iz komunističkog Bukurešta čovjek bez upozorenja zakorači u svijet predratnog građanstva.

Tu se, kao i na drugim mjestima, pokazuje zašto je Bukurešt privlačan – zbog suživota potpuno različitih svjetova. Južni dio Trga pobjede je košmar od masivnog betona, ogromni blokovi su tu podignuti. Moglo bi se pomisliti da tu ljepota prestaje, ali to nije tačno. Na raznim mjestima u gradu blokovi zgrada okružuju izvorne četvrti kao da ih štite. Ili guše? Između dva bloka čovjek naiđe na skoro ruralni Bukurešt. Tiho je i ritam je sporiji. Vinova loza prekriva tremove. Ovaj grad ima mnogo lica, urbani Doktor Džekil i Mister Hajd.

Dok predstava krvopija ne prestaje, dok se biznismen šećka u svom Bentliju, a dvije djevojke izlažu svoja tijela dotjerana u teretanama, jedna neugledna djevojka će sve do duboko u noć čistiti ulice. Njeno umorno lice će iskrsavati iz tame pod snopom svjetlosti automobilskih farova, ali će brzo biti zaboravljena. Cisterne će posipati ulice vodom. Grad boluje od higijenske manije, kao da se iz noći u noć pribavlja čista košulja koja se preko dana isprlja. Tako gledano, čistači ulica u Bukureštu jesu kao Sizif.

*Pisac Katalin Dorijan Floresku je rođen 1967. u Rumuniji a od 1982. živi u Švajcarskoj. Za roman „Jakob je odlučio da voli" je 2011. dobio nagradu švajcarskih izdavača. Sredinom septembra će objaviti zbirku priča „Pupak svijeta". Tekst je dio naše serije Moja Evropa u kojoj subotom objavljujemo kolumne autora sa istoka i jugoistoka kontinenta.

 

Preporuka redakcije