1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Obretenije mozga Njegoševa

Šta nastavnik književnosti da radi s informacijom da je Njegošev mozak težio 2.000 grama?

Sve je više mladih nastavnika koji đake umjesto na staro dobro ukoričeno znanje u bibliotekama upućuju na internetska istraživanja. Tako je jedan dao za vikend djeci da proguglaju Njegoša i Gorski vijenac. I u ponedjeljak se činilo da moderni pristup daje ploda, sve je prštalo od citata, anegdota i biografskih podataka, dok jedna djevojčica nije rekla da Njegoš nije bio samo duhovni gorostas, nego je bio visok 193,49 centimetara i imao mozak težak 2.000 grama.

Nastavnik je tu našao za nužno da ponovi, po ko zna koji put, kako s informacijama na internetu treba postupati pažljivo, jer da je tu žito znanja dobro izmiješano s kukoljem budalaština, ali je šteta već bila učinjena. Djeci se jako dopala ta preciznost, za razliku od nerazumljivih metafora i kontradiktornih tvrdnji, koje su ih zbunjivale i ostavljale nesigurne.

Uzalud im je dokazivao da su te brojke proizvoljne i da ne znače ništa, da je to neko izmislio, da se ne može znati koliko je nečiji mozak težak, osim ako se ne izvadi i ne stavi na vagu, a malo je vjerovatno da su nestom prestavljenom vladiki pilili lobanju i stavljali mu mozak na kantar.

I još ih je opominjao da je već i sama takva preciznost, u stvarima nebitnim, sumnjiva rabota. Pitao ih je šta misle, kako se došlo baš do onih 49 milimetara, ali djeci se baš to sviđalo, jer se baš u tome vidjelo koliko je Njegoš važan. Jer njima, na sistematskom, visinu ne mjere u milimetrima. To se radi samo vladikama i genijalnim pjesnicima. A kako, to ih nije pretjerano zanimalo.

Knjiga Božine M. Ivanovića i stranica Politike online

Knjiga Božine M. Ivanovića i stranica Politike online

Tu noć nastavnik je slabo spavao, prevrtao se i znojio, a onda ustao prije vremena i objavio rat toj imbecilnoj informaciji. Sjeo je za kompjuter i vrlo brzo našao odakle je djevojčica prepisala podatke (Politika-online). A onda je u još nekoliko klikova došao do izvora. Radilo se o knjizi Božine M. Ivanovića Dinasti Petrović – Njegoš, Cetinje 1992. godine.

I dalje sumnjajući da takva knjiga postoji, poslao je mail na nekoliko adresa prijatelja iz Podgorice i sa Cetinja, i nakon nekoliko dana, sticajem srećnih okolnosti, držao je u rukama fotokopiju.

Pročitao je u dahu, preskačući pasuse pune naučnih referenci i metodoloških fraza, ostavljajući za kasnije da nauči ono što ne zna i ne razumije. O tome ko je autor iz same knjige nije saznao ništa, ali na wikipediji pod tim imenom predstavljen je antropolog i političar, nekada sekretar Saveza komunista Filozofskog fakulteta, a kasnije jedan od osnivača Matice crnogorske i član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.

Akademik, u ovoj svojoj knjizi, daje sebi u zadatak da dođe do egzaktnih antropometrijskih i antroposkopskih (opisnih) podataka o morfološkim osobinama članova loze i dinastije Petrovića, a koji bi se mogli upoređivati sa ispitanim antropometrijskim parametrima. Jer, kaže u uvodu, nema takvih podataka ni za Petra II Petrovića – Njegoša, koji je inače najviše antropološki opisivan.

To će, tj. antropometrijska ispitivanja mošti istorijskih ličnosti iz doma Petrovića, kako malo niže piše, omogućiti Republički zavod za zaštitu spomenika kulture i Skupština opštine Cetinje. Uz ovu napomenu ide i zahvalnost desetini saradnika, među kojima je i uvaženi akademik Napoleon Wolanski iz Poljske.

Spomenik Njegošu u Podgorici

Spomenik Njegošu u Podgorici

Zahvaljujući pedantnim naporima ove grupe egzaktnologa ostaje za sva vremena zapisano da je pod pločom dimenzija 199x60x14cm, u grobnici dimenzija 247x98x78cm u duplom sanduku pokojnik, veliki vojvoda Mirko Petrović, položen na leđima sa prekrštenim rukama na grudima. Na glavi je imao kapu sa zvijezdom i zlatnim vezom, sačuvana je duga kosa, brkovi i zubi. Oko vrata se nalazila crvena svilena leptir mašna, zatim svilena marama, koja je, moguće, prekrivala lice. Na tijelu je imao džamadan izvezen zlatnom srmom, preko koje dolazi lenta, jelek sa dugmadima, pojas sa kolanom, gaće, dokoljenice i duboke cipele na visokoj potpetici. Pored desnog ramena nađene su četiri medalje. Prilikom vađenja kostiju i njihovog odlaganja u novi kovčeg, nađen je, pored lijevog ramena, vojvodski grb i dvije medalje.

Nastavnik zamišlja kostur u gaćama i dokoljenicama, s medaljama, svilom i sačuvanim zubima i brkovima i osjeća veliku zahvalnost istraživačima što su tu sliku sačuvali za buduća pokolenja.

Opis metodološkog okvira ima jednu stranicu i tu se tvrdi da su mjerenja izvršena standardnim antropometrijskim instrumentima, koje preporučuje Internacionalni biološki program. U narednom poglavlju (Genealogija kuće Petrović – Njegoš) odaje se priznanje Dušanu Vuksanu, čija tablica ima 192 imena, a u kojoj su obuhvaćeni svi odrasli muškarci, bez nekoliko žena i rano umrle muške djece.

Slabo zainteresovan za ovu temu, nastavnik čita dijagonalno, nestpljiv da stigne do pisca Gorskog vijenca. I najzad, nakon mutnih fotografija kostura i lobanja, s brojčicama na crtežima i tabelama koji ih prate (to je nauka! a ne tamo neka čikaška škola), na stranici 69. evo Petra II Petrovića – Njegoša.

Uzbuđen kao da čita neki triler, nastavnik preskače redove Ljube Nenadovića u kojima ovaj opisuje vladiku (tja, književnost) i čita egzaktne antropometrijske i antroposkopske podatke:

Čeona kost (os frontale) ima poseban značaj u antropologiji, osobito reljef donjeg kraja ljuske sa glabelom, nadvjeđnim lucima i nadočnim trougaonicima (trigonium supraorbitale). Ovi dijelovi reljefa čeone kosti različito su izraženi kod pojedinih osoba i populacija, i s uzrastom se pojačavaju. Izraženost reljefa čeone kosti odražava se na pojedine antropološke parametre iz kojih se izračunavaju važni indeksi lobanje, među kojima i kefalični indeks, koji je od posebnog značaja u kraniologiji.

Potiljačna kost (os occipitale) vladike Rada je sa jako izraženim spoljnim reljefom i isturenim linijama na koje su se pripajali mišići...

Nastavnik nabira obrve. Za koga se ovo piše? Naučnicima, tim uvaženim kraniolozima, sve ove napomene nisu potrebne. Njima ne treba objašnjavati na kakve se linije pripajaju mišići. A njemu, običnom neupućenom čitaocu, nerazumljivi su i suvišni svi ovi stručni izrazi. Svojim đacima, kad ovako brkaju stilove, daje slabe ocjene. Ali jedno su đaci a drugo akademici.

Nastavlja.

Dolazi najzad! i jedna naučna činjenica u vezi s Njegošem, tj. da njegova potiljačna kost, koja gradi zadnje-donji zid lobanjske duplje, pravi veliki otvor (faramen magnum), preko kojeg lobanjska duplja komunicira sa kičmenim kanalom i ima dužinu 37 i širinu 32 mm, a indeks 86,49%. (Kako bi stih Dobra vatra, a još bolje vino glasio da je indeks 84,69?) Dijametri lobanje vladike Rada uglavnom su iznad grupnih srednjih vrijednosti za muškarce u evropskoj populaciji i viši su od prosječnih vrijednosti drugih ispitanih velikodostojnika iz doma Petrović – Njegoš. Osnovni parametri lobanje Petra II iznose: najveća dužina i dužina glabela – inion iznosi 190, a visina lobanje 144mm. I ostali dijametri njegove lobanje su, takođe, sa visokim vrijednostima. Širina lobanje je 168, mastoidna širina 116 i dužina osnovne lobanje 107mm. Najmanja širina čela je 119mm (tabela VI).

Slijedi stranica s ilustracijom:

Sl. 14. Desni i lijevi profil lobanje vladike Petra II Petrovića Njegoša. Na lijevom nadočnom luku vidi se fraktura i deformisana lijeva očna duplja.

Nastavnik se često pitao o porijeklu ožiljka na vladičinim portretima. Fala bogu, evo nauke da i tu tajnu razriješi. Ali prije toga valja njoj iz dosadašnjih mjerenja izvući zaključak. A on je sljedeći:

Lobanja Petra II je brahikarna, kao i svih drugih ispitanih dinasta Petrovića.

Ali to nije sve. Ima još. Naučnih zaključaka:

Visina lobanje određena je i putem izračunavanja visinsko-dužinskog indeksa, koji iznosi 75,79, i visinsko-širinskog indeksa, a on je 85,71. Po prvom indeksu lobanja vladike Petra II spada u kategoriju hipsikranih ili visokih lobanja, a po drugom, odnosno visinsko-širinskom indeksu u grupu metriokranih ili umjerenih lobanja (TabelaVII).

Iako ne razumije šta svi ti izrazi znače, nastavnik shvata da Njegoševa lobanja nije obična lobanja, nego neka vanserijska. Evo još jednog dokaza:

Zapremina lobanje vladike Petra II pokazuje natprosječne vrijednosti. Određivanje zapremine njegove lobanje rađeno je indirektnim metodama na osnovu formula, po najpoznatijim autorima, u koje su uključeni razmjeri moždane lobanje i to:

dužinski (D), širinski (Š) i visinski (V)*.

(Ovdje ide i fusnota: *Danas su u upotrebi i direktne metode, pomoću raznih materija koje se sipaju u lobanju. Sve se više koristi i cefalorentgenometrija. Postoje i formule za određivanje zapremine lobanje i na osnovu razmjera lica i drugih dijelova skeleta, koje daju približne rezultate.)

Još jedan spomenik Njegošu u Podgorici

Još jedan spomenik Njegošu u Podgorici

Nastavnik zastaje: koje se materije sipaju u lobanju? Zamišlja stručni tim, predvođen Napoleonom Wolanskim, kako omotavaju selotejpom lobanju vladike Petra Petrovića II Njegoša, ostavljajući faramen magnum otvoren, kroz koji sipaju... šta? Lozu? Prvijenac? Vranac pro corde? Ili običnu vodu. Te kako onda tekućinu pažljivo presipaju u menzuru, i očitavaju vrijednost zapremine lobanje u koju je stao cijeli Gorski vijenac, i još pored toga Luča Mikrokozma, i Noć skuplja vijeka...

Svejedno, do egzaktnog podatka nije se došlo direktnom metodom, nego primjenom formule Manouvriera. Tom je formulom izračunato da je Njegoš imao zapreminu lobanje 2016 cm3, što je iznad grupnih i individualnih podataka, koji se navode u literaturi. (Svaka mu čast na zapremini.) Međutim, po Pirsonu i njegovoj formuli zapremina Njegoševe lobanje iznosi 1747cm3, što je takođe iznad prosjeka za grupna variranja.

Uzbuđenje se primiče vrhuncu. Jer sve ovo mora da vodi onome zbog čega je knjiga putovala iz Podgorice preko granice – egzaktnom podatku o težini Njegoševog mozga. Yes!

Znajući izračunatu zapreminu lobanje vladike Petra II i njegovu starost u vrijeme smrti (38 godina), izračunata je težina Njegoševog mozga i po metodi Pirsona i Manuvriera. Jer je Veljker utvrdio da je odnos između zapremine lobanje i mase mozga donekle različit pri različitim razmjerima lobanje i da na svakih 100cm3 pri zapremini od 1600-1700cm3 dolazi 95 grama mozga. Boljk je našao da je odnos zapremine i mase različit u pojedinim uzrastima, tako da u četrdesetogodišnjem uzrastu masa mozga čini 90-96% zapremine moždane čaure.

Polazeći od tih saznanja i uzimajući da je Njegoš u vrijeme smrti na svakih 100cm3 zapremine lobanje imao po 95 grama mozga, izračunato je, po Pirsonu i Manuvrieru, njegova ukupna masa mozga. (Ovo se zove retardacija!) Primjenom formule Pirsona vladika Petar II je imao masu (težinu) mozga 1659 grama.

Po Manuvrieru izračunata ukupna masa mozga kod Njegoša iznosi 1915 grama. Ako se uzme da je na svakih 100cm3 dolazi po 96 gr, onda je masa mozga nešto veća, i po Pirsonu iznosi 1677, a po Manuvrieru 1995 grama. U svakom slučaju, po obje metode i oba načina, Njegoš je imao neobično veliku masu mozga. (Logično! Ne može iz male mase izaći velika pjesma.)

Nastavnik primjećuje da su na internetu ovu neobičnu masu zaokružili na 2000, iako bi bilo tačnije da su je zaokružili na manje, zbog one frakture, koja nije uzeta u obzir. To opet ne bi, čak ni po Pirsonu, išlo ispod 1600.

Ali treba provjeriti i stvar s visinom.

I tu se pita Pirson, ali se u novije vrijeme preporučuju formule Trotera i Glezera.

Međutim, sada je izgleda stvar malo komplikovanija, pošto kosti donjih ekstremiteta nisu dobro sačuvane. Svejedno:

O visini tijela, fizičkoj ljepoti i izgledu vladike Petra II pisalo je više njegovih savremenika i sagovornika, kako iz naše zemlje tako i iz svijeta. Ali se tek sada daju, po prvi put, empirijski i izračunati podaci o osteološkim karakteristikama Petra II, čime se, bar donekle, udovoljava davno postavljenim zahtjevima*.

Kojim zahtjevima?

(Odgovara fusnota: Durković – Jakšić, Lj. Poznati Njegošolog s pravom ističe: "Ovdje treba napomenuti još i to da je 1925. godine, prilikom prenosa Njegoševih kostiju sa Cetinja na Lovćen, propuštena prilika da se izmeri dužina njegovih kostiju. što bi omogućilo da se najpribližnije odredi i njegova visina." Durković – Jakšić, Lj.: Njegošev lik, Obod, Cetinje, 1963. s.22)

Nastavnik klima glavom. To je nauka! Nikad ne odustaje. Eto, prošlo je 30 godina od postavljenog zahtjeva, i sada mu se udovoljava. Barem djelimično. Kako?

Petar II Petrović – Njegoš zaista je bio, i prema antroposkopskim i antropometrijskim podacima "obrazac muške ljepote", nasljeđene od svojih roditelja i predaka...

To se utvrdilo mjerenjem lobanje? Antroposkopski i antropometrijski?

Ne. To su govorili njegovi savremenici. (Neki. A neki su pamtili da je imao male i lukave oči. I neki su ga opisivali kao sedam stopa visokog čovjeka. Plus kamilavka.) Naprimjer, Edvard Milford, član Kraljevskog geografskog društva u Londonu, za Vladiku piše: "On je vanredno lijep čovjek, vrlo vaspitan i prijatnog ponašanja, dobro obaviješten o svemu... i visok sedam stopa." Kako je stopa prirodna mjera, uzeta po stopi čovjeka, a ne precizna veličina i u raznim zemljama je imala promjenjivu dužinu. U Engleskoj je stopa bila duga 0,30, a palac 0,02m. Prema tome, po Milfordu vladika Petar II je bio visok 210cm.

A po Lejardu, koji je bio arheolog, turkofil i slavenofob – 225cm, po Ebelu, docentu u Kenigzbergu do 221cm, po engleskom admiralu Pedžetu 210, isto koliko i po Pedžetovom pratiocu Frezeru. Engelski naučnik Paton, pisac knjige Brda i ostrva Jadrana procjenjuje Njegoševu visinu na 186cm, 10cm manje od Vilkinsona, pisca knjige Dalmacija i Crna Gora.

Sve ovo navodi se nakon skromne tabelice iz koje se vidi da desne Njegoševe butne kosti nema u računici, zbog čega je po formuli Pirsona vladika bio visok 180,9cm a po formuli Trotera i Glezera 191,49cm. Okruglo dva manje od podatka na internetu.

Nastavnik, silno zaintrigiran tabelama, računima, statistikama i indeksima, nakon što matematika s Njegoša pređe na Danila, preskače narednih pedesetak stranica, sve tražeći podatak o onoj frakturi iznad lijevog oka. Ali knjiga se dalje nastavlja opštepoznatim istorijsko-kulturološkim pregledom, da bi se svršila sažetkom na crnogorskom, engleskom i ruskom jeziku, prije indeksa autora, bibliografije i još nekih tekstualnih priloga. Mora da mu je to s frakturom promaklo.

Vraća se na poglavlje o pjesniku Gorskog vijenca.

Da, to je propustio. Nakon apsolviranja lobanje, već na sljedećoj stranici, u opisu lica, stoji objašnjenje:

Dimenzije orbitalnih duplji su različite. Desna očna duplja visoka je 36, a široka 46mm. Lijeva očna duplja je niža (34mm), ali šira (48mm). Razlike u dimenzijama orbita i njihovih indeksa rezultat su, upravo, frakture od jakog udara, odnosno povrede koja je, nesporno, bila u djetinjstvu, tj. u periodu prije pubertetskog razvoja i faktičkog prekida rasta. To u savremenoj crnogorskoj populaciji nastaje u sedamnaestoj godini.

(Naučno rečeno, po visinko-širinskom indeksu, desno oko je hipsikranije od lijevog. Možda je u toj nesimetriji tajna obrasca muške ljepote?)

O ožiljku i biljegu koji je Njegoš imao nad lijevom obrvom pisali su i nagađali mnogi autori, pa o tome postoje brojne, zaista "beznačajne" anegdote, koje nisu vrijedne ozbiljnog razmatranja i komentarisanja.

Najvjerovatnija je tvrdnja Medakovića, Njegoševog savremenika i saradnika, da je ožiljak nastao od rane koju je mladi Rade zadobio u petoj godini od udara mazge.

Nastavnik tu zastaje. Zar je antropološka parametrija tu stvarno nemoćna? Zar će njegošologija stvarno ostaviti ovu stvar neriješenom, tek na pretpostavki? Zar se ne može to nekim savremenim metodom, nekim Uvrimanierovim postupkom odgonetnuti? Šta je problem Republičkom zavodu za zaštitu spomenika, Akademiji nauka i opštini Cetinje sakupiti sve ljepotane koje su u petoj godini udarile mazge u glavu i izmjeriti im indeks frakture? Nije valjda Njegoš jedini Crnogorac kog je ritnula mazga kad je bio mali? (Medaković, 1882:29).

Biće da je problem to što cilj ove nauke nije rješavanje zagonetki, nego ovjera poslovica. Drugačije rečeno, ovih 230 stranica su dokaz u šta se naučni metod može pretvoriti kad nauku finansira nacionalizam.

I da je samo riječ o 230 stranica, ne bi vrijedilo truda prekucavati sve ove pedantnoće sekretara komiteta i osnivača matice crnogorske. Ali se taj način – laprdanja niočemu bitnom stilom naučnog izlaganja – zapatio na svim nacionalističkim humanistikama, širom akademske internacionale, sve manje zainteresovanom i sposobnom da odgovori na najobičnije prosto pitanje: kome to čime se ona bavi stvarno koristi, osim klanu izvještenom da mase svojih mozgova mjeri citatnim indeksima i bibliografskim jedinicama.

Nastavnik zatvara knjigu, s čudnim osjećajem da nakon nje Gorski vijenac više nikad neće biti isti.

Mazga mu je došla glave.