1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Objavljena Himmlerova pisma

U Njemačkoj prije dva dana izišla je iz štampe knjiga "Himmler privatno. Pisma masovnog ubice" Ista knjiga, samo pod naslovom "Heinrich Himmler, prema prepisci sa svojom ženom, 1927-1945», izdata je i u Francuskoj.

Bilo je poznato da je šef SS-a, jedan od najbližih Hitlerovih saradnika, osnivač koncentracionih logora i konstruktor i nadglednik ostvarivanja "konačnog rješenja za Jevreje" sa svojom ženom Margo održavao prepisku, počev od njihova poznastva u septembru 1927. do svog samoubistva 1945. godine. Dugo se, medjutim, smatralo da su njegova pisma izgubljena, dok su pisma njegove supruge (koja je živjela do 1994. godine) čuvana u državnom arhivu u Koblencu.

Nakon poraza nacizma 1945. godine Himlerova pisma su iz njegove porodične planinske kuće zaplijenili američki vojnici, poslije čega se decenijama za njih ništa nije znalo. Onda su se pojavila u Izraelu, u posjedu filmske rediteljke Vanesse Lapa, koja je na osnovu njih realizovala dokumentarni film („Jedan doličan čovjek“), prije deset dana prikazan na Berlinskom festivalu. Od tada priča o monstruoznom nacističkom masovnom ubici Heinrichu Himmleru, koji sa mjesta zločina piše sladunjava pisma svojoj ženi Margo, ne silaze sa stranice svjetske štampe. Uoči izlaska iz štampe knjige njihovih pisama, ugledni njemački nedeljnik „Die Welt“ posvetio joj je feljton u nekoliko nastavaka, a najpoznatiji francuski dnevni list "Le Monde" poseban literarni dodatak.

Pisma jednog od najmoćnijih nacisitičkih vođa, iz najužeg kruga Adolfa Hitlera,otkrivaju mračnu, groznu istovremenost banalnih supružanskih i očinskih tepanja i strašnih zločina.

Pisma jednog od najmoćnijih nacisitičkih vođa, iz najužeg kruga Adolfa Hitlera,otkrivaju mračnu, groznu istovremenost banalnih supružanskih i očinskih tepanja i strašnih zločina.


O svakodnevici zločinca i njegovoj porodičnoj idili

Eksperti su utvrdili da su pisma autentična i u svakom detalju komplementarna sa onima koje je njemu slala Margo. Ta pisma su jedino svjedočanstvo o privatnom životu nekog nacističkog moćnika. Hitler nije ostavio ni retka, iza Geringa su ostali samo službeni spisi, Gebels je pisao obiman dnevnik, ali u njemu su politički traktati bez navoda o privatnom životu. Nasuprot tome prepiska Heinricha i Margo Himmler sva je u privaciji, iz nje se ništa ne može doznati o samom nacističkom režimu.

«Ljubavi moja, otkrio sam da je pravo čudo da jedna tako zla osoba kao što sam ja zaslužuje da ima tako dobru ženu kao što si ti. Nadam se da si ti sretna sa svojim dragim sotonskim mužem», piše Himler i da to nije kičerajsko umiljavanje, bila bi iskrena ispovijed. Jedan od najmoćnijih nacisitičkih vođa, iz najužeg kruga Adolfa Hitlera, nemilosrdni organizator holokausta, šef SS-a, odgovoran za koncentracione logore i smrt miliona ljudi, svojoj ženi Margo se sa mjesta zločina obraća sa „moja slatka, voljena, mala ženo“, „ti dobro, uzvišeno biće“.

Otkad je krajem 1929. imenovan za Reichsführera SS, on se stopio sa tom organizacijom i njenim ciljevima, ali pisma svojoj « maloj ženi », a kasnije « mamici » (bila je sedam godina starija od njega), sasvim odudaraju od slike koja je o najvećem zločincu XX stoljeća urezana u kolektivnu svijest. Strašni akter epohe nacizma u korespondenciji sa svojom ženom Margom oscilirala između banalnosti i taštine, jako drži do privatnosti i pažnje prema porodici i nastoji da ima harmoničan odnos s njom, provodeći sa ženom i ćerkom dane između organizovanja svakodnevnog masovnog istrebljivanja stanovništva proglašenog nearijevskim ili pak neprijateljem nacističkog režima. E, o tome nema ni jedne jedine riječi u njegovim pismima. Jedva poneki nagovještaj.

Putujem u Aušvic. Poljubac. Tvoj Heini.

Takva je poruka na kraju jednog pisma: «Putujem u Aušvic. Poljubac. Tvoj Heini.» Nikada prije potpisa «Heini » a ćerki «Papi» nije pomenuo da putuje u mjesta gdje se realizuje «konačno rješenje», to jest svakodnevno ubija na hiljade Jevreja i «nearijevaca». Hladno je nadgledao kako u smrt, po njegovoj naredbi, odlazi na hiljade vršnjaka i vršnjakinja njegove kćerke Gudrun. Taj ponor između kič obraćanja i stvarnosti čiji je bio akter i priređivači su podcrtali bilješkama o istorijskim datostima vezanim za datume pisama koji otkrivaju mračnu, groznu istovremenost banalnih supružanskih i očinskih tepanja i strašnih zločina.

Himmler je hladno nadgledao kako u smrt, po njegovoj naredbi, odlazi na hiljade vršnjaka i vršnjakinja njegove kćerke Gudrun.

Himmler je hladno nadgledao kako u smrt, po njegovoj naredbi, odlazi na hiljade vršnjaka i vršnjakinja njegove kćerke Gudrun.

Heinrich i Margo su u pismima ponekad nazivali jedno drugo «huljom», «velikim podlacem», «nepopravljivim mangupom», smatrajući to banalno-maznim šalama, ali istinski je cinizam što su ti epiteti pisani u trenucima kad je to Heinrich Himmler zaista obilazio mjesta zločina i kontrolisao učinak Holokausta.

Nameće se pitanje kako je bilo mogućno da taj isti zlikovac, nakon nadgledanja masovnih egzekucija i deportacija, svakodnevnog ubijanja i umiranja njemu na oči, mirno piše, bez ikakvog potresa svijesti i savjesti, svojoj Margo do kiča banalna pisma, tepajući joj «moja slatka ženice».

O banalnosti zla

Nema govora o patološki podijeljenoj ličnosti, on nije nacistički Jekyll-i-Hyde, kaže njegova nećaka Katrin Himmler, koja je jedna od redaktora knjige. „Pažljivim istraživanjem ovih pisama doćićemo do zaključka da su mali muž, brižni otac i masovni ubica jedna i jedinstvena ličnost. I u jednom i u drugom se manifestuju iste karakterne osobine: surovost, hladna odlučnost, nemilosrdnost, odsustvo i truni empatije, sklonost kažnjavanju, kako članova SS-a tako i sopstvene djece. On je bio kućni tiranin, kojeg je žena podržavala. Bio je savršeno svjestan šta čini i u sebi je gajio moral ubijanja. Masovna ubistva smatrao je svojom dužnošću, koju valja temeljno obavljati. Bio je besprekoran birokratski zločinac”, kaže Katrin Himmler.

Bio je savršeno svjestan šta čini i u sebi je gajio moral ubijanja. Masovna ubistva smatrao je svojom dužnošću, koju valja temeljno obavljati.

Bio je savršeno svjestan šta čini i u sebi je gajio moral ubijanja. Masovna ubistva smatrao je svojom dužnošću, koju valja temeljno obavljati.

Kad je krajem 1929. postavljen na čelo SS, ushićeni Himmler piše svojoj Margo: « Kad bi Hitler rekao da moram ubiti svoju majku – ja bih to učinio. »Ako vrhovni autoritet Hitler kaže da je ubijanje dobro za nacistički režim, o tome se više ne razmišlja, nego se čini. Logori i masovne likvidacije nemaju nikakve ljudske obrise, žrtve su lišene ljudskog lika: one su brojke. Isto kao za Adolfa Eichmanna koji je te brojke sprovodio u logore i ni jednog trenutka nije pomislio šta će se s njima tamo desiti. To nije njegova dužnost, njegova dužnost je sprovoditi ih u logor bez ikakvog propusta. On je šarafić sistema koji nameće sistematske dužnosti. On sam i nije zao čovjek, čak ne mrzi, on je običan, ograničen čovjek, sasvim banalan, i zato je sve što čini, prema tumačenju Hane Arendt, banalnost zla.

To se ne bi moglo u svemu primijeniti na Heinricha Himmlera. Bio je jedan od najmoćnijih nacističkih vođa, nadređen Eichmannu, idejni tvorac sistema „konačnog rješenja za Jevreje“, svjestan i savjestan organizator ubijanja miliona ljudi, a ne šarafić. Činjenica da je u svom privatnom životu bio običan i banalan. Ali ta njegova običnost je zastrašujuća, jer nameće pomisao da običan, normalan čovjek u određenim okolnostima može počiniti grozote, užase, zvjerstva. „Određenu okolnost“ nameću ideologije. Primjera za to bilo je u izobilju i u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije krajem prošlog stoljeća.

„Pisma najvećeg masovnog ubice prošlog stoljeća omogućuju da se prepozna to izobličenje običnosti i normalnosti“, kažu u predgovoru ove knjige njeni priređivači Michael Wildt i Katrin Himmler.

Autor: Dževad Sabljaković

Odgovorni urednik: Faruk Šabanović