Obilazak grada kroz tuđe dnevne boravke

Iznenada počinje kiša. Elfriede Lange otvara svoj šareni kišobran, pod kojim se guraju ljudi, koji su prije dva sata jedni drugima bili potpuno strani. Upoznali su se na terasi ove šezdestsedmogodišnjakinje uz hranu, prije nego što je domaćica predložila šetnju do pješčanika Etzoldsche koji je nastao 1968. godine, na nalog vlade Istočne Njemačke, na mjestu minirane crkve Paulinum. "Tog dana sam namjerno ranije izašla sa posla, da bih to gledala", priča Elfride svojim slušaocima. Niko od njih ranije nije bio ovdje u Engelsdorfu, skoro niko nije stariji od 30 godina, svi poznaju samo novoizgrađenu verziju ove crkve, koja još nije otvorena.

Elfride (Elfriede) Lange je jedna od brojnih domaćica Gradskog karavana za neobičan način razgledanja grada tokom kojeg se mala grupa tramvajem vozi kroz Lajpcig i zvoni na vrata nepoznatim ljudima, čije ime i adresa pišu na komadu papira. Taj papir im daju saradnici udruženja Gradski karavan.

Sada projekat funkcioniše samostalno

Učesnici ne znaju ko će im otvoriti vrata. "Ispočetka smo ciljano tražili interesantne ljude i sporo ih pronalazili", objašnjava jedna od organizatorki Sofi Ratke (Sophie Rathke). Ali sada projekat funcioniše sam od sebe, organizatori često dobijaju prijedloge o interesantnim "domaćinima", koje rado prihvataju.

Ovaj put u otkrivanje grada je zajedno krenulo sedmero ljudi. Tobia učestvuje u tome već drugi put, Franziska je iz Lajpciga, ali je htjela da istraži grad iz druge perspektive. Ostali su se tek doselili u grad ili tamo studiraju. Ponekad su i turisti s njima, ali većinom su to stanovnici Lajpciga, koji žele upoznati druge aspekte svog grada i koji dobro poznaju najznačajnije znamenitosti grada.

Priče iz domovine

Nakon grljenja pod Elfridinim kišobranom grupa posjećuje izvjesnog Džerija (Jerry), čije prezime ne piše na zvonu i koji se predstavio kao osnivač i vlasnik afričkog rastorana i kluba "Basamo". Mozambikanac umjesto afričke hrane nudi priče iz svoje domovine. Džeri govori o siromaštvu, visokoj smrtnosti djece i otkriva svoju ličnu priču. Govori o tome kako je došao u devedesetim, kako su „tri čovjeka, jedan pas i jedno auto" zajedno izgradili Basamo, jer sam nije mogao naći dobar posao zbog toga što su potencijalni poslodavci uvjek mislili da puši marihuanu.

Posao zabavljača u Gradskom karavanu ne preuzimaju samo domaćini, nego i saputnici. Tu dolazi do sudara ljevičarskih razmišljanja i desničarskog svjetonazora, ideja za poboljšanje svijeta i neosjetljivih statističara. Ali kroz zajedničku vožnju i lutanje gradom i neizostavno pitanje gdje bi se moglo nabaviti nešto za jelo, obhođenje iz sata u sat postaje više prijateljsko, razgovori sve ličniji. Turističkog vodiča nema, ali neko uvijek gleda na sat, upozorava da treba krenuti ili zna gdje je najbliža tramvajska stanica.

Razgledanje životnih planova

Ideja za ovakvo razgledanje grada, potječe iz Nizozemske. "Tamo postoji slična turistička tura, ali više iz ekonomskih razloga", objašnjava Ratke. Nasuprot tome, ona i njenih osam saradnika rade volonterski i jednostavno žele da spoje ljude, da im prošire poglede – ne samo na grad i njegove stanovnike, nego na životne planove koji bi im inače ostali skriveni. Ova ideja se svidjela i Evropskoj Uniji, te ju je u početnoj fazi finansirala. Sada se Udruženje mora samo finansirati – jedna tura svakog učesnika košta od deset do dvadeset eura, a novac se ulaže u organizaciju novih obilazaka.

Nakon što ih je "turističko razgledanje" odvelo do istočnog ruba grada i u centar, posljednja stanica se nalazi u četvrti Plagvic. Ali treći domaćin ne čeka u galeriji ili fabrici pretvorenoj u loft, nego u crkvi Liebfrauenkirche. Svećenik Mihael (Michael) otvara. Dok se vani čuju svadbena zvona, svećenik obučen u džins i košulju objašnjava da vikendom ima najviše dešavanja i da se cijeli dan održavaju vjenčanja. "Šta još želite znati?" pita on. I već stižu pitanja: Kako je sa celibatom? Smije li piti alkohol? Šta ako pijan ipak spava sa ženom? Svećenik Mihael je opušten, odgovara iskreno i suvereno. Ima iskustva u radu s mladima, pitanja ga više ne iznenađuju. Nakon što su svi saznali da su i svećenici samo ljudi, a poneki gost ispričao kakav mu je odnos prema religiji, između dva vjenčanja ostalo je toliko vremena da učesnici iznutra pogledaju ispovijedaonicu. Zatim se svi tramvajima i praćeni suncem, vraćaju svojim kućama.

Autori: Juliane Streich / Melina Borčak

Odgovorna urednica: Jasmina Rose