O ćutanju, zlu i Bogu

DW: Stotine hiljada mladih ljudi dolaze u Krakov, ali i u Aušvic.

Manfred Deselers: Da, mnoge grupe žele da iskoriste priliku da posjete memorijalni centar. Očekujemo 30.000 ljudi dnevno, ili oko 300.000 tokom deset dana. Da bismo mogli da se ​​nosimo sa takvim brojem, vrijeme posjete se smanjuje. Neće biti pristupa izložbama u blokovima. Umjesto toga će biti postavljeni panoi sa velikim fotografijama i informacijama.

Ima li tako kratka posjeta uopšte smisla?

U svakom slučaju, da. Uvijek je dirljiva šetnja kroz ovo autentično mjesto gdje se sve to zaista dešavalo. Ali, naravno, važna je i dobra priprema i potom suočavanje sa doživljenim. Zbog toga smo postavili posebnu stranicu na internet (www.sdm2016.cdim.pl). Tu se duhovno postavlja pitanje zla, krivice i praštanja. Za šta je čovjek sposoban? Za šta su narodi sposobni? Šta je naša odgovornost? I, gdje je Bog? Gdje je bio Bog u tim danima, a gdje je danas? Ova pitanja su ovdje u vazduhu i dodiruju srca.

Da li "Aušvic" uopšte nešto znači mladima sa drugih kontinenata?

Ne treba potcjenjivati značaj Aušvica širom svijeta. Podsjećanje na 70-godišnjicu oslobođenja Aušvica prije pola godine je uživo emitovano skoro svuda u svijetu. Skoro da nije bilo novina koje to nisu pomenule. Aušvic je postao globalna tema. Na primjer, u Argentini, u domovini pape, to je bilo važno pitanje ne samo za njega, već za čitavu crkvu, jer tamo postoji relativno jaka jevrejska zajednica sa mnogima koji su preživjeli holokaust. Aušvic više nije samo evropsko pitanje. Šta smo u stanju da uradimo? Kakvi ambisi postoje? To dodiruje ljude širom svijeta.

Najpoznatiji hodočasnik će u petak biti papa Franja. On je već najavio da u Aušvicu želi samo da ćuti.

Uvijek se mora početi sa tišinom, morate da slušate glas zemlje. Tako to kažu u Poljskoj. Čovjek mora biti u stanju da bude potresen na ovakvom mjestu. Papa Jovan Pavle II je odrastao u sjenci Aušvica. Mnogi od njegovih prijatelja su ubijeni. Bivši koncentracioni logor tada je bio u njegovoj eparhiji. Tako da je bio spreman kada je kao papa došao u Aušvic, gdje je govorio. Benedikt je kao Nijemac imao biografsku referencu na ovu priču. Ali je takođe tiho šetao logorom. I kada je morao da govori pred kraj njegove posjete, kao papa, on je rekao: „Na ovom mjestu, riječi presahnu, tu može da bude samo potresno ćutanje.“ Za papu Franju, koji će prvi put biti ovdje, još je teže da nađe prave riječi. Posebno imajući u vidu veličinu tuge. Drago mi je što će novinari morati da pišu o tišini.

Dakle, mladi u posjeti Aušvic-Birkenau bi trebalo da ćute?

Da, nadamo se da će mladi osjetiti tu atmosferu.

Centralni koncept Franje je „milosrđe“. To je takođe moto Svjetskog dana mladih u katoličkoj „godini milosrđa“. Da li to uopšte ide uz Aušvic?

Prvo pitanje koje se ovdje otvara je: Gdje je bio Bog u Aušvicu? A pogotovu, gdje je bio milosrdni Bog? Gdje je bila milost Božija u Aušvicu? I moramo biti oprezni, da sa brzim odgovorima ne prekrijemo ranu u svom odnosu sa Bogom.

Vi živite tu više od 25 godina. Kako se vi prema tome odnosite?

Ideologija koja je izgradila Aušvic, oni koji su napravili Aušvic, oni su eksplicitno odbacili hrišćansku doktrinu milosrđa. Njima je bilo stalo do moći u kulturi borbe – protiv slabih. To nije odgovor na sva pitanja. Jer, to se ipak desilo u takozvanoj hrišćanskoj Evropi. Iz toga se javlja napor za redefinisanje hrišćansko-jevrejskih odnosa u proteklih 50 godina. Ali postoje znaci milosrđa u Aušvicu. To su sve svedočenja ljudi koji kao zatvorenici, kao žrtve u sistemu neljudskosti, nisu dozvolili da postanu neljudi. Ostali su ljudi. Simbol je postao otac Maksimilijan Kolbe. Njegov životni završni čin je bio čin ljubavi prema drugom zarobljeniku. I na kraju, SS nije imao poslednju riječ, već dobrota ovog sveštenika. Isto važi i za sestru Faustinu (1905-1938), sveticu milosrđa iz Krakova. U tom smislu, Božansko milosrđe je takođe odgovor na Aušvic.