Simbol grada na Vrbasu

Na Vrbasu je ovog ljeta bilo izuzetno vrelih dana, i upravo jednog takvog Amel je počeo opremati svoj novi čamac. Sunce je u zenitu, u hladu 35 stepeni, vazduh treperi i teško se diše, a Amel struže i brusi, pa uljima i lazurama maže i licka svoju novu ljubav.

Čamac nije bio jeftin, ali to nije ni bitno, jer će Amelu, kaže, dati ono što se novcem ne može mjeriti. „Meni nema ništa ljepše od Vrbasa i dajaka, pogotovo kad je ovako lijepo vrijeme. A ovaj čamac ti je duša našeg grada i ko se u njega jednom zaljubi, to je onda do kraja života“, kaže Amel i briše prašinu sa krme koju je upravo obrusio.

Amel je u žurbi i dajak na vodu želi spustiti već za dva dana. Tako mu ne smetaju ni sunce ni žega, a ni puno posla koji ga još čeka. „Čamac je dugo ležao i nije bio održavan. Ali za dva dana je na Vrbasu smotra dajaka, pa žurim da ga pripremim za taj defile, da zablista u punom sjaju“, objašnjava Amel i nastavlja sa radom.

Ljeto na Vrbasu

Defile o kojem Amel priča, te utrka banjalučkih dajak-čamaca, svake se godine na Vrbasu održavaju u okviru manifestacije „Ljeto na Vrbasu“ i ujedno su, zajedno sa skokovima sa banjalučkog Gradskog mosta, njen vrhunac. Tada uz obale Vrbasa svoje čamce guraju najveći zaljubljenici ovog sporta, šepure se ploveći vodama Vrbasa i svojim čamcima diče i ponose.

Jedan od takvih je i Husein Ljubović, koji Amelu upravo pomaže pri restauraciji njegovog čamca. Husein potiče iz porodice koja se već decenijama bavi izradom dajak-čamaca i kaže kako je na dajaku faktički odrastao. I dok Amelu daje savjete za zaštitu i lakiranje, prisjeća se dana kada je i on učestvovao u trkama ispod Gradskog mosta. „To mi je bilo važno kad sam bio mlađi, znate kako je kad je čovjek mlad, onda se u svemu takmiči. Te trke su dobre za promociju ovog sporta, ali to nije dajakova prvenstvena funkcija. Na dajaku se uživa. Ja najviše volim tražiti najbolju putanju da se popnem uz buk i da savladam brzak, ili da se vozim od plaže do plaže i da pozdravljam raju. Negdje zastanem, popričam sa nekim, negdje se zapjeva, negdje se svrati i na roštilj“, priča Husein.

On inače živi u Irskoj, ali svako ljeto provodi u Banjaluci. Nema toga što bi ga, priča, spriječilo u tome da za toplih ljetnih dana, Vrbasom provoza dajak. „Ja mogu imati stotinu problema, ali kad stanem na čamac i kad se dokopam prvog brzaka, sve to u sekundi zaboravim. Za mene od dajaka nema boljeg opuštanja“, kaže Husein.

Huseinov otac Hakija takođe je bio poznati dajakaš i cijenjeni majstor za ove čamce, a pričao je, kaže Husein, kako je prvi čamac napravljen otprilike 1933. godine. Bio je potpuno drugačijeg oblika i zapravo je više ličio na sanduk nego na čamac, ali je i služio samo za prevoz robe, a ne za razonodu. „Proizvodnja je tek kasnije modernizovana, na tome je radio i moj otac, ali je za to najzaslužnija jedna stara banjalučka porodica italijanskog porijekla, porodica Zamolo. Andrej Zamolo je oživio dajak-čamac i nakon posljednjeg rata“, priča Husein.

Poput gondole

Banjalučki dajak-čamac prvenstveno je korišten u trgovačke svrhe, a specifičan način vožnje čamca odgurivanjem od dno, proistekao je iz konfiguracije korita rijeke Vrbas. On je u Banjoj Luci još uvijek planinski, brz i najvećim dijelom plitak sa stjenovitim dnom. Iz toga je proistekla i konstrukcija čamca, dugog, uskog i plitkog gaza, zbog lakšeg savladavanja brzaka.

Dužina čamca varira od šest do osam metara, a sam naziv dajak je dobio po valjkastom komadu drveta, koji služi za odgurivanje. Drvo ima poseban vrh, takozvanu šticu, a to je izuzeto tvrd i oštar čelični dio, posebno obrađen u kovačnicama, kojim se dajak odguruje od dno. Najupečatljiviji detalji čamca su krma i špic, a oni se izrađuju od jednog komada drveta; od bagrema ili hrasta, nekad i od trešnje.

Porodica Zamolo o kojoj priča Husein Ljubović u zadnjih je četrdeset godina na izvjestan način revolucionirala izradu ovih čamaca, jer iz upotrebe izbačen katran, te su čamci postali lakši i okretniji. „Andrej Zamolo je i danas jedan od najboljih dajakaša u gradu, a pravi i izvrsne čamce, tako da se ta naša tradicija nastavlja. Moj otac Hakija je isto tako bio dosta poznat, ja takođe radim čamce, a i moj sin se zaljubio u dajak, evo ga baš je sada na Vrbasu i ne izlazi iz čamca“, priča Husein i smješka se.

Plaže, gitare, roštilji...

A onda se, pomalo sjetno, sjeća kako se „na čamcu“ živjelo ranije, prije rata. „Uh, to su bila vremena. Uvijek bi se našao neko sa gitarom, pa sjedne u čamac i mi ga vozimo od plaže do plaže, a on onda sa čamca svira raji na plaži. I na čamcu su vam uvijek bile najljepše djevojke, kao dobar dajakaš ste bili glavni frajer, mislim da je i moj mali sada već pomalo skužio kako to hoda“, smije se Husein.

A onda se okreće Amelu, koji i dalje vrijedno brusi svoj novi dajak. Večeras će još jednom biti lakiran, sutra će se sušiti, a onda je na pisti. Među drugim dajacima i dajakašima, i među Banjalučankama i Banjalučanima, koji ponovo njeguju tradiciju dajaka, jednog od simbola grada na Vrbasu.