Novo motivisanje mladih u Vupertalu

Ko u Njemačkoj prekine školovanje najčesće ne moze naći nikakav posao i postaje ovisan o drzavi i njenoj financijskoj pomoći. Deset posto Njemaca i dvadestet posto djece stranaca ne završi školu. Takvu omladinu teško je kasnije pokrenuti na dalje uspjesno obrazovanje. U Wupertalu postoji od avgusta jedna drzavna agencija za zaposljavanje koja radi na jedan dosta neobičan način: Oni šalju sestoro mladih u atelje turskog umjetnika Ismael Coban. Tamo bi trebali preko umjetnosti da povrate samopouzdanje i hrabrost da završe školu do kraja. U radnoj prostoriji ateljea vlada tišina. Šestoro mladih sjedi za malim stolom praveći figure koje izgledaju kao da su iz nekog drugog fantastičnog svijeta, pa čak pomalo djeluju prijeteće.

"To je jdan gusak sa dvije rupe u glavi. To je pomalo nadrealistično. Jas sam to napravio pomocu malih igala kojima sam izdubio reljef . Tako su nastale pomalo izvrnute slike iz moje glave,ustvari iz jednog drugog nestvranog svijeta.

Dvadestettrogodisnji David je uvijek rado crtao, ali ne u školi.

Tamo mu je to izgledalo jako dosadno, te je jedva završio deseti razred, a nakon toga,naravno, posao nije mogao naći. Drugi mladi ljudi nemaju čak ni završenih deset razreda,pošto prije vremena napuštaju školu. Zbog toga nisu mogli nastaviti školovanje za odredjeno zanatsko zanimanje. Oni dasnas žive od socijalne pomoći.

U ateljeu Ismaela Cobana trebaju ponovo razviti ljubav ka učenje. Tu neobičnu ideju za ovaj projekat inicirao je Hartmut Kies iz agencije za zaposljavanje u Wupüertalu:

"To više nije škola, nego nešto potpuno drugo.Oni obradjuju materiale s kojim nikad do sad nisu radili. Oni nešto stavaraju i vide na krajuu rezultat rada svojih ruku.To je ovdje vrlo pozitivno ocijenjeno. Mladi ponovo dobijaju zadovoljstvo da eksperimentisu, a to znači da eksperimentišu i sa sobom."

Projekat se okončava istekom ove godine. Mladići svaki dan šest sati proverdu u atelje Ismaela Cobana, kojhi drži nastavu iz umjetnosti,a na rasporedu su i matematika i njemački jezik. To su predmeti sa kojim ovi mladi slabo izlaze na kraj:

"U početku smo mislili da ovi mladi ljudi neće ni dolaziti na časove matematike ili da će ometa5ti nastavu. Ali,pokazalo se suprotno. Kad imaju dva časa matematike sada pitaju mogu li imati četiri"

Zadovoljstvo u nastavi je za ove mlade ljude sasvim novo iskustvo, kaze Ccoban i dodaje da se sve više odusevljavaju ovim projektom.

" Ovo je moj drugi posao i lično za mene vrlo težak zadatak. Moram da kazem nisam bas zadovoljan sa zadatkom."

Massimo je pokusao da napravi figuru jednog inter-galaktickog ratnika sa rukama u obliku makaza . Ali u Massimovim očima ne izglada baš kao figura koju je on vidio u internetu. Coban ga tješi riječima da to nije nikakav problem. Radi se o tome da on vjerodostojno iskopira figuru iz interneta, nego da ostvari vlastite ideje. Djeca pa sami ucitelji o tome drugacije misle.

" Da sam ja slušao moju uciteljicu danas ne bi bio umjetnik. Ona me je oborila u prvom razredu realschule. Danas sam internacionalno priznat umjetnik. A šta je s učiteljicom?

Ccoban je u svoj san da postane umjetnik uložio mnogo. Kao jedino djete u porodici sa trinestoro djece isao je u skolu i zavrsio maturu. Fakultet je finansirao radeci u fabrici,što oduševljava sudionike proijekta. Kada čuju njegovo iskustvo i oni sada bneće olako odustati. David tako planira dogodine završiti maturu Dvaestdvogodišnji Massimo se odlučio za novi pokušaj obrazovanja:

" Ponovo ću ići u školu. Već sam spremio sva potrebna svjedočanstva i dokumente. Sve ću nadoknaditi i planiram završiti školovanje.

Sabine Damaschke