Novi dom za treće doba

Vinku Paviću iz Kiseljaka nije lako. Imao je moždani udar, teško priča dok se oslanja na štaku pored kreveta na trećem spratu Doma penzionera u Tuzli.

„Kuća u Kiseljaku je zaključana i brat je povremeno obilazi. Imam četiri sina i kćerku, dvojica u Australiji, jedan u Holandiji i jedan u Zagrebu, kćerka udata u Tuzli. Kada dođu djeca, odvedu me sebi. Moja penzija je 470, a boravak ovdje košta 640 KM. Djeca mi daju sve, i džeparac“, govori ovaj mirni čovjek i počinje plakati.

Nekad je ovakva sudbina bila za žaljenje. Pored toliko sinova i imetka biti u domu predstavljalo je veliku sramotu za cijelu porodicu. Danas, sve veći broj ljudi nekadašnje kuće mijenja u staračke i domove penzionera.

„Postoji opšta psihološka odbojnost prema smještaju u ovakvim institucijama. U kulturi naroda u BiH uvriježeno je da najmlađi sin preuzme brigu o starom roditelju i zauzvrat dobija porodičnu kuću,“ govori Rifat Avdagić, direktor Doma penzionera u Tuzli. „Oni koji roditelje smjeste u Dom, smatraju se manje brižnim i bivaju izvrgnuti kritikama. Međutim, danas, u vremenu kada su oba bračna para zaposlena ili su nakon rata mnogi sinovi i kćeri otišli živjeti u neku drugu zemlju, i jednostavno, ostarjele roditelje nisu mogli povesti sa sobom, ne preostaje im ništa drugo“, kaže Avdagić.

Skromne želje

Prvi dom penzionera u BiH sagrađen je u Tuzli prije 29 godina. U centru grada, svaka soba apartmanskog tipa, sa balkonom, medicinskim osobljem, podešenim jelovnicima. U društvu socijalne radnice Aide Gerović penjem se liftom do velikog dnevnog boravka.

„Njihove želje nisu tako velike, bitna im je čistoća, redovna ishrana i zdravstvena njega. Žal za djecom i prošlim vremenima provejava kroz razgovore“, kaže Aida.

„Muž mi je ubijen u ratu, djece nemam i već šesnaest godina živim ovdje, u Domu. Preporodila sam se ovdje. Pa nemam gdje drugo. Osoblje me pazi, a i ja se trudim njima biti od neke pomoći,“ priča Brčanka Nura Vlahovljak.

Mara Ivaković nema porodicu, neudata je i odlučila je ostatak života provesti baš ovdje. „Ja nisam dobro, boli me“, požalila nam se Hanifa Ćerimović (68). „Ne odgovaraju mi lijekovi, slaba sam.“ Priča glasom kojem očigledno nedostaje snage. „Dvoje djece mi je u Holandiji, a neoženjen sin živi sam u Zelinji kod Gradačca“, kaže ona.

Bolje nego kod kuće

„Bolje ipak ostati ovdje nego biti sam kod kuće. Ne može niko sa mnom nesposobnom biti cijelo vrijeme. Meni nije bolje ni kod kuće, nema ko da me gleda. Jedan sin živi u Njemačkoj, ali na socijali, drugi je kod kuće bolestan, operisao kičmu. Ovdje sam već tri godine“, govori Fatima Ismailović.

„Ostao sam bez drage i voljene žene prije šest godina“, počinje priču Marko Tomić sa Husina pored Tuzle. „Dolazim u Dom penzionera četiri godine i tu boravim tokom zime pet mjeseci. Zadovoljan sam svim.Od čistačice do ljekara usluga je jako dobra i prijatno mi je. Kako se vrijeme proljepšalo, dosadno mi je. Kako se bliži odlazak kući slabije spavam. Ako budem živ i zdrav – eto mene u novembru ponovo."

Stotinu pedeset je različitih sudbina u ovom Domu, a tako i u drugim sličnim ustanovama u Bosni i Hercegovini. Svako ima svoju priču. Većina korisnika ovakvih smještaja su roditelji djece koja su inostranstvu i koja nisu u mogućnosti na drugi način brinuti o majkama i očevima.

Autor: Mirsad Čamdžić

Odg. urednik: Zorica Ilić