Nogometaši kao "robovi"

Séraphin Fodjo redovito stoji na rubu nogometnog igrališta "La Roue" u Anderlechtu, jednoj općini Bruxellesa. On dolazi iz Kameruna i trenira ovdje nekoliko dječaka koji su ovamo došli s velikim snovima. "Većina ih dolazi iz Kameruna, Obale Bjelokosti i Burkine Faso", kaže Fodjo. Njihove priče počinju slično: "Takozvani savjetnici, koji ništa ne znaju o nogometu, sastaju se s obiteljima i obećavaju da će njihovo dijete dobiti ugovor u Europi", priča Fodjo. "Roditelji zatim uspijevaju ono što je gotovo nemoguće, prikupe novac kako bi dijete moglo letjeti u Europu. Kako bi djelovali još vjerodostojnije, neki od tih 'savjetnika' sa sobom vode europske kompanjone. Oni se brinu o putovnici i raznim drugim dokumentima. Obitelji za to plaćaju i do 10.000 eura." 

Bez putovnice, hrane i podrške

Dijete u Europu odleti s velikim nadama, ali se ono često ostavlja samo u hotelu, kaže Fodjo. "Kažu mu da će se vratiti, ali to ne učine. Dijete ostaje samo, bez putovnice, i biva otjerano iz hotela." Ta djeca preko zaobilaznih puteva na koncu dolaze do njega, kaže Fodjo. Treniraju dalje, žive između nade da će jednog dana doživjeti uspjeh i straha da će ih se uhititi i poslati nazad kući. Dobrovoljno se vratiti bi za njih značilo priznati da su zakazali. A to je neprihvatljivo za nekoga čija je obitelj uložila toliko novca.

Nogometaš Aloys Nong je upravo to doživio. U Kamerunu ga je otkrio jedan utjecajan "veliki brat" i uvjerio u to da otputuje u Europu kako bi postao profesionalni nogometaš. "Prošao sam test kod nogometnog kluba OGC Nizza. Sportski direktor akademije je bio zadovoljan, ali moj savjetnik je tražio previše novca. OGC Nizza nije bio spreman da u mene uloži toliko novca."

Aloys Nong i osam drugih momaka su kod jedne obitelji spavali u njihovoj dnevnoj sobi. Preko dana nisu smjeli biti u stanu. "Bio je siječanj, bilo je hladno, a mi nismo imali nikakvu toplu odjeću." Ni hrane nije bilo za njih, priča. "Više puta smo otišli u supermarket i tamo jeli nešto. Čuvar nam je to dopuštao, samo što nismo smjeli hranu iznositi van." Nakon godine dana su Aloys Nong i drugi istjerani iz stana. Dječak je utočište pronašao kod rodbine. Paralelno je trenirao dalje te ga je na koncu zaposlio jedan belgijski klub. Danas igra u Iranu.

"Jedan kilogram pamuka ili kakaa"

No, u većini slučajeva ti mladi nogometaši izgube bitku. "Tko uspije, na koncu zarađuje puno novca", kaže Christophe Gleizes, francuski novinar i autor jedne knjige o "modernom ropstvu afričkih nogometaša". Jedan afrički igrač u jednom europskom klubu može zaraditi 500 do 1.000 puta više nego u Africi, pojašnjava Gleizes. "Stoga ne čudi ako roditelji kažu da kod kuće imaju nalazište nafte", kaže Gleizes koji je devet mjeseci istraživao u zapadnoj Africi zajedno sa svojim kolegom Barthélémy Gaillardom. Usporedba s jednom sirovinom zvuči oštro, ali Christophe Gleizes zna: "Na afričkog nogometaša se gleda kao na robu, kao na kilogram pamuka ili kakaa. Europski klubovi dolaze u Afriku kako bi pronašli jeftinu radnu snagu." Jedan od problema je i što ti mladi ljudi sami postaju dio sustava i dobrovoljno pristaju na obećanja savjetnika. Radi toga ulaze u velike rizike, dijelom čak falsificiraju svoju starost, jer jedan 15-godišnjak na tom tržištu ima bolje šanse od jednog 18-godišnjaka.

Taktika otezanja kod europskih klubova

Veliki pobjednici nisu samo takozvani savjetnici, već i europski klubovi. Jedan primjer: Junior Kabananga, kongoanski napadač, svoju karijeru u Europi je započeo u Anderlechtu. Taj belgijski rekordni prvak je htio u svojim redovima vidjeti tog igrača, ali nije bio spreman platiti odštetu klubu koji je otkrio Kabanangu, kako to ustvari propisuje FIFA. "Radi se o najboljem vrataru Afričkog prvenstva 2017.!", ljutito primjećuje Gleizes. "Ako Anderlecht angažira jednog igrača iz Cluba Brugge, onda plate odgovarajuću otpremninu. Ako Paris Saint-Germain angažira Kyliana Mbappéa, Parižani nogometnom klubu Bondy, njegovom prvom klubu, plaćaju odštetu. Ali, ako se radi o afričkim klubovima, europski klubovi ne žele platiti." Taktika je, prema riječima novinara Gleizesa, uvijek ista: "Slučaj toliko dugo miruje, dok onaj drugi klub ne posustane. Ili klupske šefove plate ispod stola kako bi se ugovorio posao."

Sophie Jekeler iz Bruxellesa poznaje sudbine mladih nogometaša iz Afrike. Ta pravnica je predsjedateljica Samilie, jedne zaklade koja se bori protiv trgovine ljudima. "Dovedeni su s velikim obećanjima u Europu, od ljudi koji imaju kontakte s veleposlanstvima ili konzulatima. Od nekih se odustalo, druge se prisililo da igraju veoma naporno. Ako se ozlijede, ostavlja ih se na cjedilu." Doduše, postoje zakoni koji bi trebali štititi žrtve, ali njih je teško primijeniti, kaže Jekeler. "Ti dečki uglavnom stižu preko Slovačke, Mađarske i Grčke u Europsku uniju. Kad stignu u Belgiju, onda se ništa više za njih ne može učiniti. Jer, u biti bi morali nazad u zemlje iz kojih dolaze kako bi sredili papirologiju. To je za njih, međutim, nemoguće", pojašnjava Sophie Jekeler.

Ona smatra da prevencija može pomoći. Ali, to je teško provesti: "Kad ta djeca i čuju što imamo za reći, san ostaje jači. Međutim, ako samo jedna od 20 osoba shvati našu poruku, onda se makar jedna osoba može spasiti." Za te mlade ljude nije uvijek shvatljivo zašto profesionalni nogometaši poput Aloysa Nonga sudjeluju u jednoj takvoj kampanji. Jer, netko tko je i sam otišao na sličan način u Europu želi sada njih uvjeriti u to da se ne upuštaju u takvu avanturu.