1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Noć u muzeju uoči Dana državnosti

Muzej nije tek jedan od mnogih socijalističkih pogona, koji lokalni tajkun i sponzor stranke može oglodati i isisati kao pileće krilce. Prekrupan je zalogaj za pljačku, i zato je ničiji.

Nakon svečanog prijema te prigodnih obraćanja članova Predsjedništva BiH, upriličen je koktel za brojne zvanice, predstavnike diplomatskog kora u BiH među kojima i ambasador Republike Turske, istaknute sportiste, predstavnike federalnih vlasti, predstavnike Oružanih snaga BiH, univerzitetske profesore, predstavnike boračkih udruženja i mnoge druge goste. (Oslobođenje, 25.11.2014.)

Landesmuseum Sarajevo Bosnien und Herzegowina

Istorija u snopu ručne lampe.

Hladnoća se uvlači u kosti i u srce

Mi smo za doček Dana državnosti izabrali drugo mjesto – Zemaljski muzej u Sarajevu. U devet sati, kada se brojne zvanice već polako osipaju s upriličenog koktela, stojimo pred dvorišnom kapijom i čekamo da nam dežurni čuvar otvori. Dežuraju uglavnom svi zaposleni muškarci. Smjene traju 12 sati. Od sedam do sedam. U parovima su obično kustos i majstor. Dužnost im je obići sve paviljone, provjeriti alarme, pratiti ono što sigurnosne kamere registruju. I u slučaju potrebe nazvati policiju i zaštitarsku agenciju.

Iako se zgrada ne grije, u njoj je osjetno toplije nego vani. (Displej na Momi, ili Uzeiru, pokazivao je 2 stepena iznad nule.) Majstor odmahuje glavom; to je samo termička varka. I zaista, kad malo kasnije krenemo u obilazak, napuštajući ugrijanu portirnicu, dočekaće nas ratna hladnoća. (Ona koja vreba iz zidova, iz stvari, iz podova, sa stropova, iz mutnih prozora, koja se uvlači u kosti i u srce.)

Negdje ima za koktele, a negdje nema ni za hljeb

U ratu je ovaj Muzej bio bukvalno na liniji fronta, svega pedeset metara udaljen od tada srpske Grbavice na drugoj obali Miljacke. Sve je sačuvano, ništa nije ukradeno, ništa izgoreno, ništa raskvašeno. Ali evo, dvadeset godina poslije ta se linija svezala u omču. Oko pedeset zaposlenih već zaboravljaju kada su primili posljednju platu, i za koju godinu je ona bila. Zašto su još uvijek tu? Šta čekaju?

– Da se riješi pitanje finansiranja. To je na sudu. Tužili smo i kanton, i federaciju, i državu.

Traži se od suda da utvrdi čija su osnivačka prava i čija je dužnost da se o Muzeju brine. Stvar se ne čini pravno komplikovanom, ali se svejedno otegla. Sudije, za razliku od ovih ljudi ovdje, primaju redovne plate. I u Predsjedništvu se večeras grije. I ta zgrada je od iste ruke napravljena. Čudno je to da tamo ima i za koktele, a ovdje nema ni za hljeb. Ni za eksere.

Landesmuseum Sarajevo Bosnien und Herzegowina

Junak propalog filma.

– Snalazimo se, odgovara majstor, na pitanje kako popravljaju stvari. Jer stvari propadaju. – Čuvamo, sakupljamo, donosimo od kuće, dovijamo se, izmišljamo. Nađeš komad armature, staviš na stranu, zatrebaće. Ako baš ima nešto, onda tražimo od direktora, da se kupi.

Odakle novac?

– Ostalo je nešto od starih grantova. Opština Centar je bila dodijelila neka sredstva.

– Ima li moljaca, miševa, buđi?

– Nema, za sada. To se redovno provjerava. U dnevnim dežurama. Svako vodi računa o svojim zbirkama. Ako se nešto primijeti, odmah se reaguje. Uključe se mašine za vlagu, čim se poveća.

Kostur u sanduku

Noć u muzeju…

(Kasnije, tokom obilaska, uvjerićemo se da je tako. Depoi su suhi, čisti, svijetli. Jasno je da neko stručan i privržen standardima vodi brigu o svemu. Rastužuje samo oronulost sobičaka za osoblje; stari kalendari na zidovima, ofucana drvenarija, okrnjeno suđe... Kroz podrumski prozor s debelim rešetkama vidi se svijetao i čist neboder državnog parlamenta. Kakvo li je suđe tamo?)

Ubiti muzej kao nezgodnog svjedoka

A., koji snima radijski dokumentarac o Noći muzeja uoči Dana državnosti, prvi put je ovdje i ima hiljadu pitanja. S isukanim mikrofonom lovi zvukove: škripu parketa, cijuk baglama na teškim vratima, zveckanje ključeva.

Kustos, s kojim krećemo u redovnu ophodnju, uzima nekoliko svežnjeva s police u portirnici. Svi su teški, debeli, starinski, lijepi kao iz bukvara i slikovnica. Označeni su raznobojnim papirićima, kakvi su i na bravama. Tom su se sistemu dosjetili kad ih je nevolja natjerala na ova noćna dežurstva. Silazimo u arheološku zbirku. Molim kustosa da ugasimo svjetlo i snimam snop iz njegove ručne lampe, kako prelazi preko stubova, mozaika, uklesanih slova... (Kasnije ću otkriti da nisam pritisnuo pravo dugme i da se snimanje nije uključilo. Bio bi to dobar klip, sa dugim statičnim kadrom mozaika, s licem mladića na kraju.)

Hagada u plavoj svjetlosti

Hagada u plavom

Da, ova zemlja, koju bi nekoliko stranaka da sasvim privatizuje, starija je i od njihovih Mrkonjića, i Jajaca, i Bobovaca, i Humova, i Radimlji, od svega što su prisvojili i što predstavljaju kao svoju babovinu. Možda zato ovaj muzej i treba ubiti, kao nezgodnog svjedoka, možda se zato steže ta omča oko njega, da zakrklja i zamukne istina, pa da onda jedini izvor znanja budu fejsbuk i televizija.

Čudno je i to koliko svi drže do istorije i koliko je svima važna, ali eto ne ova ovdje, opipljiva i zemaljska, koja je veća i duža od svih njihovih zajedno, nego neka verbalna i nebeska. Pa onda nije čudno da Univerzitet primi u svoje redove dva teološka fakulteta, ali da Muzej ostavi na cjedilu, kao da sve ovo što se tu čuva i o čemu se brine nije jedan od temelja na kojima Univerzitet stoji.

U južnom paviljonu, prirodnjačkom, otvoriće nam kustos učionicu, prostoriju u kojoj se radilo s đacima, u okviru redovne saradnje škola i muzeja. Na plutanoj tabli su crteži djece, i najviše je leptirova. Očito su bila fascinirana zbirkom inseketa, jednako kao i mi. Vitrine stoje tu onako kako su stajale prije četrdeset i pet godina, kada sam prvi put tu ušao. I opet sam bio taj dječak, razrogačenih očiju. Možda sam tada zavolio nauku, i stekao poštovanje za ljude koji pošteno i predano cijelog svog života nastoje razumjeti i objasniti kako je sve na ovoj zemlji povezano, kako traje, kako se obnavlja i mijenja.

Landesmuseum Sarajevo Bosnien und Herzegowina

Za srećnog i slavnog vladanja podignut je…

Posljednji crtež u učionici nosi datum iz 2010. Od tada nijedan đak nije ušao u ovu prostoriju. Donacija Muzeju za taj program odnosila se na devet osnovnih škola. Četiri se nikad nisu pojavile. Dvije sa svega šačicom đaka. Šta da se radi kad prirodne nauke nisu popularne kao vjeronauka?

Ničiji je, jer je prekrupan za pljačku

Možda bi se, da nije u ovoj zgradi tolikog neprocjenjivog bogatstva, problem finansiranja riješio nekom tihom privatizacijom. Nije se jedan kultur-menadžer javljao da zamijeni nesposobno osoblje i muzej pretvori u samoodrživi projekat. Ništa lakše: prekvalifikuješ kustose u portire, prodaš Hagadu, pokloniš biblioteku, napraviš u botaničkoj bašti teren za mini-golf, etnografskoj zbirci pridružiš restoran, razapneš preko zidova kino-platno i obezbijediš noćnim čuvarima platu od prodaje kokica. Ali Muzej nije tek jedan od mnogih socijalističkih pogona, s polukvalifikovanom radnom snagom, koju lokalni tajkun i sponzor stranke može oglodati i isisati kao pileće krilce. Prekrupan je zalogaj za pljačku, i zato je ničiji. Da li se toj ideji nazdravljalo u Predsjedništvu – da stvari u Nezavisnoj i Suverenoj mogu biti ili nečije ili ničije, jedino ne mogu biti svačije? Jesu li takvom antifašizmu u slavu dizane čaše i čačkalice?

Nepuna tri sata traje naš obilazak. Sve je hladnije. Miris stogodišnjih zidova uvlači se u odjeću i kosti. Ispred vitrine s prepariranim orlom nekadašnji dječak shvati zašto internet još dugo, a možda i nikad, neće zamijeniti muzej. Pred ekranom ne vidiš da je orao veći od tebe. Kustos nam skreće pažnju na vitrinu s vukom. Njegov kolega tu je napravio snijeg od vate i još nečeg, skoro bez troška. I tamo, gdje su ptice, korišćen je materijal nađen u prirodi.

Ljudi su ovdje godinama, uprkos trajanju na rubu egzistencije, nastojali održati Muzej živim. Nedavno je jedan njihov projekat, Muzej u koferu, dobio priznanje kolega, kao najbolji u svojoj vrsti. (Radi se o koferu-sanduku, ispunjenom maketama starih kućanskih predmeta, koje bi slijepa djeca uzela u ruke, slušajući od kustosa čemu su i kako služili.) I godinu dana nakon zatvaranja, bez redovnih primanja, sa visokim stručnim spremama, oni su i dalje tu. Na prvoj i zadnjoj liniji odbrane znanja od ideologije, kulture od privatizacije, istorije od politike, države od stranaka. Ako ovaj grad ima još ikakve veze s antifašizmom, onda sljedeća šestoaprilska nagrada treba biti dodijeljena njima. Ili i njoj treba promijeniti ime.

A. snima koračanje kroz opalo lišće u botaničkoj bašti. Magla je sve gušća. Vraćamo ključeve u portirnicu. Na satu kazaljka pokazuje minut iza ponoći.

Sretan Dan državnosti.