Noć kada je Dresden sravnjen sa zemljom

"Na Kazališnom trgu, tu sliku vidim kao da je jučer bilo, stajao je tramvaj koji je potpuno bio u plamenu." Ilse Nacke bila je još dijete kada je u noći s 13. na 14. veljače 1945. počelo bombardiranje Dresdena. No ta joj se tragedija duboko urezala u pamćenje: "Sjećam se male djevojčice s krvavim rukama, tu sliku nikada neću zaboraviti." Ilse je tada imala samo četiri godine. Noć je provela s roditeljima u podrumu kuće u kojoj su stanovali. U podrum je dolazilo sve više ljudi koji su se pokušavali skloniti od bombi. Cijelo vrijeme su odjekivale sirene za uzbunu.

"Od kuće nije puno ostalo"

"Bio je pokladni utorak", priča Ilse Nacke. I te večeri su njezini roditelji pazili da prozori budu propisno zastrti kako svjetlo iz sobe ne bi prodiralo van. Ulicama su stalno prolazile ophodnje koje su kontrolirale pridržavaju li se svi stanovnici te odredbe. Zvuk sirene je djecu trgnuo iz sna. Günther, najstariji od braće i sestara, imao je 14 godina. Najmlađi je bio Jürgen, rođen dva dana prije Božića. Majka ga je držala čvrsto pripijenog uz sebe. To su slike koje su se urezale u pamćenje četverogodišnje djevojčice. Neka sjećanja vjerojatno se temelje i na pričama roditelja.

Vani na ulici je pakao. Bombe britanskog ratnog zrakoplovstva padaju na kuće i velebne zgrade, pretvaraju barokno gradsko središte u goruću pustinju. Podrum u kojem se nalazila Ilse s obitelji je zatrpan. Ljudi uspijevaju izaći tek uz pomoć izvana. "Od kuće nije puno ostalo. Mogla se još samo vidjeti blagavaona", priča Ilse Nacke. Obitelj bježi prema rijeci Labi. Djeca štite usta maramicama koje im je majka sašila baš u tu svrhu. Dresden je dugo bio pošteđen napada saveznika. No nepuna tri mjeseca prije okončanja Drugog svjetskog rata na taj je grad u napadu, koji je trajao 37 sati, bačeno na tisuće bombi.

Ilsina obitelj noć provodi na otvorenome. Idući dan su se pješice uputili prema poznatom dresdenskom mostu "Plavo čudo". Vojni zrakoplovi se ponovo vraćaju, ovoga puta bombardiraju Amerikanci. Ilse Nacke priča, isto kao i mnogi drugi građani Dresdena, da su zrakoplovi letjeli vrlo nisko i da se iz njih pucalo na ljude. No za te tvrdnje do danas nema sigurnih dokaza.

"Neposrednih napada na civile nije bilo"

"Bilo je zračnih bitki između lovaca koji su pratili zrakoplove s bombama i njemačkih zračnih snaga", kaže vojni povjesničar Matthias Rogg i dodaje: "Oni koji o proživljenome govore kao očevici tada su često još bili djeca i nisu to mogli dobro procijeniti. To se mora shvatiti." No on ističe da su i svjedočenja djece vrlo važna te da je zadaća znanosti da takva izvješća stavi u pravi kontekst.

Rogg također podsjeća da je posebna komisija, sastavljena od povjesničara, dubinskim sondama ispitala sve tzv. sumnjive površine na kojima su navodno prema pričanju svjedoka izvršeni neposredni napadi na civile. "Ni na jednoj površini nisu pronađeni ostaci streljiva koji bi se mogli povezati s napadima u niskom letu", stoji u izvješću komisije. Umjesto toga, pronađeni su brojni ostaci bombi.

I mada je dokazano da izravnih napada u niskom letu nije bilo, o smislu i značenju bombardiranja Dresdena i danas se diskutira. Naime, u napadima je grad bio sravnjen sa zemljom i ubijeno je mnogo civila, što ukazuje na to da glavni cilj nije bilo uništenje vojnih objekata. Mnogi povjesničari tvrde da bombardiranje nije dovelo ni do bržeg okončanja rata. Drugi pak podsjećaju na važnost dresdenske industrije za Hitlerove vojne snage te da je njemačka vojska prva započela sa zračnim napadima na europske gradove. Tek 1977. godine je u Ženevske konvencije unijeta zabrana masivnog bombardiranja gradova, radi zaštite civila.

Djetinjstvo je počelo tek nakon rata

Ilse Nacke uspjela se zajedno s roditeljima, braćom i sestrama spasiti iz gorućeg grada. Mnogim drugim stanovnicima Dresdena bijeg nije uspio. Prema najnovijim istraživanjima, u zračnim napadima poginulo je i do 25.000 ljudi. Kada su u svibnju 1945. u grad ušli Rusi, obitelj Nacke se sklonila u okolne šume. Kasnije su se vratili u Dresden. U gradu prepunom ruševina nije bilo dovoljno hrane za veliku obitelj. Zato su djeca poslana rodbini. Ilse je neko vrijeme provela kod svoje tetke u Hennickendorfu kod Berlina. U Dresden se vratila kada joj je bilo sedam godina. I kako kaže, tek tada je počelo najljepše razdoblje njezinog djetinjstva.