Njemačka - to je moja zemlja

Alaa Houd je simpatičan 28-godišnjak koji vam se svidi na prvu - proćelav, sa bradom, tetovažom na desnom ramenu, narukvicom na lijevoj ruci.

U rodnoj Siriji, kako kaže, puno je vježbao. Smiješeći se i zatežući svoje bicepse, objašnjava da je to bio pravi bodybuilding. Njegova ramena još uvijek dokazuju da je dosta vježbao, no njegov stomak pokazuje da već duže vrijeme nije radio trbušnjake.

Nije ni čudo. Houd je bio zaokupljen drugim, mnogo važnijim stvarima, budući da je u posljednjih 10 mjeseci prošao kroz brojne azilantske centre širom Njemačke, sa čestim zaustavljanjima u Frankfurtu, Giessenu i Dortmundu. Prije nego li je došao do Njemačke, jedva je izvukao živu glavu bježeći iz Sirije preko Libana, Turske i Grčke. Tokom te avanture našao se i na brodu pretrpanom izbjeglicama, plovilu prepuštenom vjetru i morskim strujama Sredozemnog mora.

Sada, nakon mjeseci čekanja, Houd je dobio privremeni pasoš. Sljedeći korak - posao. Za Houda sve počinje u Centru za zapošljavanje u Duisdorfu, u zapadnom dijelu Bonna. Njegov sastanak sa savjetnikom za zapošljavanje zakazan je tačno u 10:30 sati. Novinarima ulaz nije moguć zbog, kako je objasnila uposlenica agencija za zapošljavanje, "zaštite privatnosti".

Izbjeglice ne biraju posao

Nakon prvog razgovora, Houd odlazi u ured Ralfa Schäfera, koji je u Centru za zapošljavanje zadužen za izbjeglice. Schäfer je iznenađen motivacijom novopridošlih izbjeglica zainteresiranih za posao.

"Mnogi od ovih imigranata su nevjerovatno motivirani. Žele biti uključeni i postati dijelom našeg društva", kaže. Rijetko se protive i fizičkom poslu, čak i ako imaju univerzitetske diplome.

Schäfer se ne da omesti u svom pozitivnom stavu, pritom se osvrčući i na domaće stanovništvo, koje često odbija ponuđene poslove, što sa imigrantima nije slučaj.

Njemačka, zemlja (ne)prilika

Houd očajnički želi raditi. "U Siriji sam ponekad radio i po tri ili četiri posla u isto vrijeme. Radio sam sve. Bilo da sam radio kao IT tehničar, prodavač auta ili osobni trener, glavni cilj mi je bio da prehranim svoju obitelj. Nikada nismo bili bogati, ali smo imali sve što smo trebali - lijepu kuću, auto", kaže on.

No, onda je rat uništio sve. "Rat nema ništa sa religijom. Islamska država, sirijska armija, Bashar al-Assad - svi su oni zainteresirani samo za održavanje moći".

Život u Siriji, tvrdi Houd, pretvorio se u pakao. "Svaki put kada bih napuštao kuću bio bih prestravljen da ću poginuti", prisjeća se Houd. Opasni bijeg, avanture kroz azilantske centre u Njemačkoj, sve to nije bilo ništa u poređenju sa onim što je proživio u rodnoj Siriji. Zato je možda i spreman prihvatiti bilo kakav posao. "Spreman sam raditi bilo šta za početak. Osnovna stvar je da mogu zaraditi nešto novca".

Podrška neophodna

Ipak, birokratske prepreke su previsoke i gotovo ih je nemoguće savladati sam, bez ičije pomoći. Zato je tu, uz Houda, Claudia Dehn. "Claudia ima sve pod kontrolom", dobacuje on uz smijeh. Dehn, stanovnica Bonna, prati Houda na razne sastanke sa agencijama, pomaže mu u zvaničnoj korespodenciji i često mu pomaže u prijevodu. Sve to radi na dobrovoljnoj bazi. "Vidim toliko problema sa kojima se susreću ljudi koji dođu ovdje kod nas, u Njemačku", kaže Dehn.

Spominje i Facebook grupu u kojoj mnoge izbjeglice, tražeći pomoć, iznose svoje najličnije podatke, jer više nemaju pojma kome da se obrate. Nemaju nikoga da im pomogne u mnogim stvarima, na primjer u prijevodu.

"Neki ljudi možda mogu pronaći nekoga da ih otprati do zvaničnih ustanova, ali kad dobiju pisma od tih ustanova, onda nastaje problem - sve je na njemačkom", kaže Dehn.

U Centru za zapošljavanje stalno podsjećaju na važnost poznavanja njemačkog jezika. "Njemački jezik je ključ. Prvo kurs jezika, a onda priznavanje stranih diploma", naglašava Schäfer. Srećom, to se sada može znatno brže obaviti imajući u vidu određene zakonske izmjene, no i pored toga, može potrajati i do godinu dana, a godina je dosta dug period, posebno uz saznanje da bombe svakodnevno nastavljaju pogađati ciljeve širom Sirije.

Obitelj još uvijek u Siriji

Houd još nije dobio posao. Za početak je dobio hrpu formulara koje treba popuniti prije narednog sastanka u Centru za zapošljavanje. U svakom slučaju, ne odustaje. Zna šta mu je cilj.

"Jedini razlog zašto sam ovdje je da budem siguran da će jednog dana moj sin živjeti puno bolje od mene", kaže Houd. U tom momentu njegovo samopouzdanje vidno počinje opadati, a pogled u njegovim očima otkriva tešku bol koju nosi sa sobom, mučen stalnim razmišljanjem o svojoj ženi i djetetu zatočenim u neizvjesnoj svakodnevnici Sirije.

Komunikacija s njima je otežana. "Česti su nestanci struje u Sirji, a i internetske veze su jako slabe", žali se Houd. Želja mu je da svoju obitelj što prije izmjesti na sigurno, ovdje, u Njemačku. Već je podnio i potrebne zahtjeve za svoju suprugu i svog trogodišnjeg sina. Sada mu ostaje samo da čeka.

Odlaskom u Centra za zapošljavanje, Houd je napravio prvi korak ka novom životu. "Njemačka - to je sada moja zemlja", zaključuje on.