1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Njemačke pouke iz Drugog svjetskog rata

Kako Nijemci danas gledaju na Drugi svjetski rat i Treći rajh? Na koji način je to utjecalo na Njemačku nakon 1945. godine? Koliko je trebalo vremena za suočavanje sa prošlošću?

default

Poruka iz Berlina: "Rat ne smije biti sredstvo politike"

Bila je to koincidencija koja se pobrinula za žestoku diskusiju u političkom Berlinu: Upravo na 75-godišnjicu napada na Poljsku 1. septembra 2014. godine Bundestag je odobrio isporuku oružja Kurdima u Iraku, kako bi im dao podršku u njihovoj borbi protiv radikalno-islamističke Islamske države. Bilo bi to prvi put nakon 1945. godine da Savezna Republika Njemačka jednu stranu u konfliktu, koji je u toku, direktno snabdijeva oružjem.

Da je to u njemačkoj politici dovelo do velikih bolova u trbuhu može se obrazložiti izvučenim poukama iz Drugog svjetskog rata kao što je sljedeća: Nikada više s njemačkog tla ne treba pokrenuti rat. Osnivači Savezne Republike Njemačke su u Ustavu napisali: "Postupci koji omogućuju i koji su poduzeti s namjerom da naštete mirnom suživotu naroda, posebice priprema vođenja napadačkog rata, nisu u skladu sa Ustavom."

Grundgesetz Deutschland

Njemački Ustav zabranjuje vođenje napadačkog rata

Desetljećima daleko od vojnih akcija

Zbog toga se Savezna Republika Njemačka desetljećima striktno suzdržavala od vojnih akcija zapadnih zemalja i čak je i pri misijama UN-a učestvovala samo na servisnom nivou ali nije slala vojnike Bundeswehra.

To se promijenilo tek nakon ponovnog ujedinjenja, kada je međunarodni pritisak na Njemačku, da pojača svoj angažman, postao veći. Savezni ustavni sud je 1994. godine oslobodio put za to tako što je donio odluku da je angažman njemačkih sigurnosni snaga u okviru Ujedinjenih naroda u skladu sa Ustavom.

Danas je od Kosova preko Afganistana do roga Afrike angažirano više od 4.000 vojnika Bundeswehra u misijama Ujedinjenih naroda. Vojne napade bez mandata Vijeća sigurnosti UN-a Njemačka je uvijek odbijala. Primjerice 2003. godine kada su SAD sa svojom "Koalicijom voljnih" umarširale u Irak.

I unutar Bundeswehra su izvučene pouke iz Hitlerovog vremena: Tada su svim njemačkim vojnicima, koji su se usprotivili činiti strašna djela, koja su im naređena, prijetile egzekucije. Danas vojnici Bundeswehra imaju pismeno zajamčeno pravo da se usprotive svakoj naredbi "koja vrijeđa ljudsko dostojanstvo ili nije naređena u svrhu službenih ciljeva". Zakon o vojnoj službi ide još i dalje:"Naredba ne smije biti prihvaćena, ako se njom vrši krivično djelo."

Feierliches Gelöbnis im Bendlerblock 2012

Vojnici Bundeswehra polažu zakletvu

Dug put do suočavanja

Ipak, trebalo je vremena dok su ne samo političari, već i široki slojevi stanovništva u Njemačkoj postali spremni da priznaju zvjerstva Hitlerovog režima i iskreno se suoče sa tim tamnim poglavljem vlastite istorije: Brojni nacisti su nakon 1945. godine ponovo izronili u sudskih uniformama, na učiteljskim stolicama i drugim javnim funkcijama.

Važnu bitku su dobili njemački mediji početkom 50-tih godina: Kada ih je tadašnji ministar unutarnjih poslova želio kontrolirati putem Komore za štampu u kojoj su trebali biti zastupljeni i predstavnici države. Mediji su se uplašili da bi se ponovo mogli naći u uvjetima kao u Trećem rajhu:"To je izdavače i novinare ipak veoma mnogo podsjetilo na Komoru za štampu koja je postojala u Trećem Rajhu", kaže Roman Portack iz Njemačkog vijeća za štampu. Osnivanjem ove institucije za samokontrolu godine 1956. udruženjima izdavača i novinara je pošlo za rukom da spriječe državnu kontrolu nad medijima.

Razlike između SR Njemačke i DDR-a

Široka diskusija u društvu o Hitlerovom vremenu u Zapadnoj Njemačkoj je ipak pokrenuta tek 60-tih godina kada su studenti izašli na barikade. Jedna od njihovih centralnih kritika bila je nedostatak suočavanja sa prošlošću.

NPD-Demo zum 1. Mai

Demonstracije NPD-a

U DDR-u je to poglavlje čak do pada Berlinskog zida bilo premazano socijalističko-antifašističkim parolama - stvarnog izvlačenja pouka iz Trećeg rajha i njegovih posljedica nije bilo. Vodeći krugovi u Istočnom Berlinu su sebe vidjeli kao "žrtve fašizma". Zapravo je DDR, kao jednopartijska država sa svojim aparatom prisluškivanja i gušenja svakog opozicionog mišljenja, u brojnim elementima bio nastavak Hitlerovog režima.

Informiranje u školama

To da je Treći Rajh doveo do smrti 50-60 miliona ljudi, među njima šest miliona Jevreja, da je svijet survan u do tada najužasniji rat i da je u Njemačkoj zavladao režim terora - sve te činjenice spadaju u obavezni nastavni materijal u školama. "To u 9. i 10. razredu ima stalno mjesto", kaže Ulrich Borgertmann iz njemačkog Udruženja nastavnika istorije. "Ne vjerujem, da danas postoje učenici, koji o tome nisu uopće ništa saznali." Osnovna poruka, koju svako njemačko dijete treba ponijeti iz svog školovanja je, po njegovom mišljenju, sljedeća: "To se ne smije ponovo dogoditi - i na to se mora paziti u društvu ovdje i sada."

No kako objasniti da u Njemačkoj ipak još uvijek postoje neonacističke grupe koje propagiraju Hitlerovu ideologiju? "Mi naravno znamo da nastava istorije nema stoprocentni uspjeh", priznaje Borgertmann. Ne može se potpuno isključiti da takve ideje ne ostavljaju dojam na mlade. U istočnoj Njemačkoj, gdje u vrijeme DDR-a uopće nije bilo samokritičkog suočavanja sa Trećim rajhom, ovaj problem je još opasniji nego u saveznim zemljama na zapadu.

Berlin Fanmeile 2014 Fußball WM Ankunft Empfang Brandenburger Tor

Nacionalni simboli na sportskim natjecanjima su postali uobičajeni - Na slici doček njemačke Nogometne reprezentacije nakon osvajanja naslova svjetskih prvaka 2014. godine

Negiranje holokausta kažnjivo

Doduše zakonodavac je propisao jasna pravila kada je riječ o širenju neonacističke propagande: Onaj ko odobrava ili pravda Hitlerov režim u javnosti mora računati sa kaznom zatvora do tri godine. A onaj ko javno negira holokaust nad Jevrejima ili ga relativizira njemu čak prijeti pet godina zatvora.

No, s vremena na vrijeme također se javljaju glasovi koji kritiziraju današnju njemačku kulturu sjećanja: Koncem 90-tih godina se pisac Martin Walser u svom govoru usprotivio tome da se Aušvic zloupotrebljava kao "moralna toljaga". Drugi se žale da se svaka kritika prema politici Izraela na Bliskom istoku odmah dovodi pod sumnju da je riječ o antisemitizmu.

I odnos prema nacionalnim simbolima se proteklih desetljeća pobrinuo za diskusije - i to od ponovnog ujedinjenja do sportskih natjecanja kao što je bilo Svjetsko nogometno prvenstvo održano u Njemačkoj 2006. godine. No to natjecanje je pokazalo da kontroverze postaju manje: Danas teško da se još neko sablažnjava nad njemačkom zastavom nacrtanom na obrazima ili javnim pjevanjem nacionalne himne.