1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Moja njemačka priča

Njemačka – (nije) zemlja doseljenika

Vjerovatno se ni oko jedne teme u Njemačkoj ne vode rasprave tako dugo i tako žučno kao o doseljenicima. A vjerovatno ni oko jedne teme nema toliko pogrešnog razumijevanja.

Kad bi suprotstavljenim stranama bilo važno samo to da raščiste činjenice, diskusija bi brzo bila okončana: oko sedam miliona ljudi u Njemačkoj ima strano državljanstvo. Dodamo li njima i osobe koje su dobile njemački pasoš i njihovu djecu, imamo brojku od oko 15,7 miliona ljudi. Drugim riječima, svaki peti stanovnik Njemačke ima strane korijene – ili, kako se to ovdje politički korektno voli reći, „migracionu pozadinu“. S obzirom na statistike, tvrdnja da je „Njemačka zemlja doseljenika“ čini se netačnom.

Javna rasprava o strahu od stranaca

Svaki peti građanin Njemačke je stranog porijekla

Svaki peti građanin Njemačke je stranog porijekla

Uprkos tome, rasprava o doseljenicima s vremena na vrijeme se iznova razbukta. Tako je, primjerice, prije dvije godine bivši visoki zvaničnik Bundesbank i član Socijaldemokratske stranke (SPD) Thilo Sarrazin u svojoj knjizi „Njemačka ukida samu sebe“ bjesnio zbog, prema njegovom mišljenju, loše imigracione politike, muslimanskih doseljenika koji se ne žele integrisati i opasnosti koja prijeti zemlji. Knjiga je sedmicama bila broj jedan na listi bestselera i glavna tema svih talk-showa. Diskusija se ubrzo osamostalila pa se odjednom počelo govoriti o uspješnoj i promašenoj integraciji i „dobrim“ i „lošim“ doseljenicima. Mnogim strancima i Nijemcima stranih korijena u ustima je ostao gorak okus.

Ovim je postalo jasno da glavnu ulogu ne igraju činjenice, nego strahovi koji se dodatno potpaljuju. Stručno vijeće njemačkih zaklada za integraciju i migracije već godinama upozorava na to da u Njemačkoj ne postoji „kultura dobrodošlice“. Direktorica Gunilla Finke tvrdi da se ljudima s migracionom pozadinom često šalje poruka „da ovdje zapravo ne pripadaju; da su, doduše, ovdje rođeni te su završili školu ili fakultet, ali da ipak nisu dio Njemačke“.

Regrutacija visokokvalifikovanih stranaca

Ovo dovodi do kontradiktorne situacije koju danas imamo u Njemačkoj: dio populacije strahuje od doseljenika, a struke u procvatu, recimo informatika, istovremeno se svim silama bore za visokokvalifikovanu radnu snagu iz inostranstva. To što je dosad vrlo malo stranaca tražilo Zelenu kartu i to što ni najavljena Plava karta baš neće biti razgrabljena povezano je, naravno, s njemačkim jezikom. No, ne isključivo s tim. „Naši imigracioni propisi doživljavaju se kao restriktivni“ – smatra Steffen Angenendt iz Zaklade nauka i politika u Berlinu. „Ti propisi u stvarnosti su mnogo liberalniji, nego što se misli i zapravo dopuštaju doseljavanje još većeg broja ljudi. Ali, ne doživljavaju se tako pa dolazi manje ljudi nego što nam je potrebno.“

Mnogi gastarbajteri su ostali zauvijek u Njemačkoj

Mnogi "gastarbajteri" su ostali zauvijek u Njemačkoj

Otkad je to tako? U periodu nakon Drugog svjetskog rata Njemačka je pohlepno zapošljavala radnike iz inostranstva. Bilo je to sredinom 1950-ih godina, na početku takozvanog privrednog čuda, kada u njemačkim fabrikama i zanatima nije bilo dovoljno domaćih radnika. Sklopljeni su sporazumi o zapošljavanju radnika: prvo s Italijom, zatim sa Španijom i Turskom, a kasnije i s Marokom, Tunisom, Portugalom i Jugoslavijom.

Gastarbajteri s garancijom za povratak?

Izraz „gostujući radnik“ s vremenom se uvriježio. On je trebao zvučati prijateljski, a istovremeno je trebao naglasiti da se od osobe očekuje da se nakon nekog vremena vrati u svoju domovinu. Ovo su očekivale i njihove matične zemlje, a s tom su namjerom i mnogi strani radnici došli u Njemačku. Međutim, stvari su se odigrale drugačije: 1973. godine Njemačka je objavila prekid zapošljavanja radnika iz inostranstva jer je broj nezaposlenih drastično porastao zbog naftne krize. Umjesto povratka u matične zemlje, sve je više radnika u Njemačku dovodilo svoje porodice.

Među političarima je, pak, sve više rastao strah. Tako u koalicionom sporazumu između Kršćansko-demokratske unije (CDU) i Kršćansko-socijalne unije (CSU) te Slobodne demokratske stranke (FDP) stoji: „Savezna Republika Njemačka nije zemlja doseljenika. Stoga u skladu s humanitarnim načelima treba preduzeti sve mjere kako bi se zaustavilo doseljavanje stranaca.“ Protiv ovakvih parola vladajućih na ljevici se oformio pokret koji je zagovarao multikulturalizam. Žestoke rasprave vodile su se sve do duboko u 1990-te.

Integracija stupa u središte

Nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke povod rasprava nisu bili toliko gastarbajteri koliko su to bile dvije nove grupe doseljenika: izbjeglice iz bivše Jugoslavije i stotine hiljada ljudi njemačkog porijekla iz istočne Evrope koji su kao takozvani povratnici (Spätaussiedler) direktno mogli dobiti njemački pasoš.

Neplodna debata o tome je li Njemačka doseljenička zemlja postepeno se sve više udaljavanja od pragmatičnog pitanja kako bolje integrisati doseljenike i njihove potomke u društvo. I kako upravljati doseljavanjem?

Pravila s mnogo izuzetaka

Neosporno je da Njemačka treba doseljenike. Ne samo zbog toga što Nijemci nemaju dovoljno djece pa će zato uskoro biti nemoguće finansirati socijalni i penzioni sistem, nego i zato što Njemačkoj nedostaje radne snage. Ovdje se ne ubrajaju samo visokokvalifikovani radnici poput informatičara, nego i oni na području zdravstvene njege.

Nije zato ni čudo da se Zakon o doseljavanju stranaca iz 2005. koji je izmijenjen ove godine čini šupljim poput švicarskog sira, smatra Gunilla Finke: „Njemačka sada smanjuje priliv stranih radnika, ne želi nove doseljenike. Međutim, ovdje postoji mnogo rupa: njih čine upravo oni izuzeci među njima koje Njemačka ipak treba.“

Autor: Klaus Dahmann

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić