1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Njemačka ljevičarka: Cipras se ponio odgovorno

„Strašno je što se poslije pet godina neuspjele politike prema Grčkoj, politike koja je upropastila privredu i osiromašila zemlju, i dalje insistiralo na tom konceptu“, kaže Sara Vagenkneht, poslanica njemačke Ljevice.

default

Sara Vagenkneht

Dojčlandfunk: Njemački Ljevičari su stalno naglašavali koliko su tijesne njihove veze sa Sirizom. Razumijete li Aleksisa Ciprasa?

Sara Vagenkneht: Problem je u tome što njemu nije pružena šansa. Naposlijetku, i mi kao njemački poreski obveznici možemo biti samo zahvalni grčkoj vladi što je odbila taj paket štednje, jer bi se u suprotnom čitava tragedija produžila. Naravno da je ono što se dešava u Atini dramatično – to je veoma teška situacija. Ali, mora se reći i da je država 2010. praktično bankrotirala. Otada se situacija zamagljuje tako što se toj državi daju novi krediti da bi platila stare dugove, a to se povezuje sa uslovima zbog kojih je zemlja bivala sve siromašnija.

Zašto Cipras nije imao šansu, kao što Vi kažete? Šta ga je prinudilo da u noći između petka i subote odjednom raspiše referendum?

Dobro, možda je imao još jednu ili dvije druge mogućnosti. Mogao je da kaže da odbacuje program i da za to ne pita građane. To je teško u ovako egzistencijalnoj situaciji. Mislim da je dobro to što hoće da pita i narod. Druga varijanta je bila da prihvati paket koji su mu predložile Institucije. To bi značilo da će dalje milijarde poreskih obveznika otići Grčkoj, ali ne u državu da bi u njoj bilo napravljeno nešto korisno, već samo da bi bili otplaćeni stari dugovi. A to bi, pak, bilo povezano sa daljim zahtjevima, na primjer, za daljim povećanjem poreza na dodatu vrijednost, za daljim smanjivanjem penzija, i tako bi čitava drama koja traje već godinama bila nastavljena. Potražnja bi bila načisto ugušena, a privreda u još gorem stanju, što ne bi vodilo nikuda. Tako bismo za pola godine ili godinu dana ponovo bili tamo gdje smo i danas, i smatram da je Ciprasovo odbijanje odgovoran potez. Moram reći da bih i ja željela da imam vladu koja pita narod za mišljenje o važnim stvarima, na primjer, sada – da li bi građani bili spremni da za tako propalu politiku još jednom daju milijarde, jer novac koji bi tamo bio prebačen – to je i naš novac.

Za tako nešto imamo Bundestag… Ali, ostanimo pri ekonomskoj situaciji. U posljednjim metrima trke, Angela Merkel i Fransoa Oland su ponudili investicioni program od 35 milijardi evra. Zar to grčka vlada nije morala da prihvati?

Da je bila riječ samo o investicionom programu, ona bi ga sigurno prihvatila. No, najmanje čime je ta ponuda bila uslovljena – a još nije jasno da li je stvarno riječ o 35 milijardi – bilo je drastično povećanje poreza na dodatu vrijednost. A iz drugih zemalja znamo: kada povećate porez na dodatu vrijednost, to se ekstremno negativno odražava na privredu, jer ljudi jednostavno manje kupuju. Često su prihodi na kraju čak i manji, jer ih negativni efekat jednostavno proguta. To bi, dakle, bio samo jedan od uslova. Drugi bi bio: novo smanjivanje penzija. Moramo biti svjesni da u Grčkoj ne postoji funkcionalni socijalni sistem. Često čitave porodice žive od primanja penzionera – jer nema osiguranja za slučaj gubitka radnog mjesta. Penzije su posljednjih godina već dramatično smanjene. Da je vlada potpisala tako nešto, potpuno bi ruinirala svoj kredibilitet u državi.

A zašto ta vlada nije pokrenula jednu drugu važnu temu iako je obećala da će to učiniti, naime, povećanje poreza za bogatije porodice?

Ni sama ne razumem zašto nisu napravili odlučnije korake u tom pravcu. Da bi se grčka privreda oporavila, potrebno je da se oslobodi veza u koje je upletena. To je vrlo monopolizovana privreda u rukama malog broja porodica. I zato je potrebno da se bogati – koji su u čitavoj situaciji postali još bogatiji – odreknu dijela svog imetka. Doduše, moramo znati i ovo: vlada je bar iznijela neke prijedloge o tome. Na primjer, željela je da jače optereti preduzeća koja zarađuju više od 500.000 evra. Ali, Institucije su baš to odbacile. Vlada je, dakle, u svoju ponudu uvrstila i pojačanje finansijskog opterećenja za bogate – nedovoljno, kako ja mislim, ali je to ipak učinila – i to je odbijeno. I to je problem. Od Grčke nikada nije traženo da napokon zavuče ruku i u džepove svojih bogataša.

Ali, ako sada kažete da ni sami ne razumijete zašto grčka vlada nije preduzela nešto na tom planu, onda nisu u pravu ni oni Ljevičari koji smatraju da je za sve kriva i odgovorna samo Angela Merkel?

U redu, ali ne radi se o tome šta Grčka predlaže, već su posljednju ponudu dale Institucije, a grčka vlada je mogla samo da kaže da li ne. Nikoga više nisu zanimali prijedlozi grčke strane; nikoga više nije zanimalo da li ona ima i druge varijante kojima bi ostvarila sličan volumen dodatnih prihoda. Postojalo je još samo pitanje: uzimate li ovo ili ne? I mora se reći da je strašno to što se poslije pet godina neuspjele politike prema Grčkoj, politike koja je upropastila njenu privredu i osiromašila zemlju, i dalje insistiralo na tom konceptu. Jer ono što se sada traži od Grčke, dešava se već pet godina. Pet godina se smanjuju penzije; pet godina se smanjuju plate. To ni na koji način nije smanjilo dugove, već su dugovi danas mnogo veći nego što su bili kada se počelo sa navodnim spasavanjem Grčke. Da je njemačka vlada nastavila taj program to bi bilo apsolutno neodgovorno ne samo prema Grcima, već i prema poreskim obveznicima ovdje – koji bi to sve morali da plate.

*Sara Vagenkneht, 1969, je zamjenica šefa poslaničkog kluba Ljevice u njemačkom parlamentu i važi za predvodnicu lijevog krila te partije. Po obrazovanju je filozofkinja, a ranije je bila poslanica Evropskog parlamenta.