Njemački vojnici ne smiju ići u Liban

Bez sumnje je Bundeswehr proteklih godina učinio dosta dobrog u nizu mirovnih misija. Medjutim, treba razmisliti o tome što neki političari nude angažman njemačkih vojnika čak i kada to niko i ne traži. Da li se to njemačka politika u kriznim regionima, automatski shvata kao neizbježan dvostruki angažman - vojni i politički?

Naravno da se u svijetu u ovom trenutku raspravlja o tome kako bi trebalo da izgledaju mirovne trupe za Liban i koji mandat bi trebalo da imaju? Naravno da Njemačka treba da učestvuje u toj raspravi. Medjutim, ne treba počiniti jednu grešku: pozdraviti angažman njemačkih vojnika, a da se prethodno ne zna u kakvu misiju se šalju. To se može načiniti čak i nesmotrenim izjavama tipa: Njemačka ne smije uskratiti svoju pomoć, ili - Njemačka ima posebnu odgovornost prema Izraelu.

Odgovornost prema Izraelu bi mogla da znači i da se Njemačka ne upusti u jednu takvu misiju. Bilo bi glupo i brzopleto poslati njemačke vojnike u region gdje oni iz istorijskih razloga nisu dobrodošli. To nije banalan izgovor, nego vrlo važan razlog koji proističe iz shvatanja demokratije u ovoj zemlji.

Zadatak mirovne misije u Libanu još uvijek nije definisan, ništa nije dogovoreno. Medjutim, čak i naznaka toga da bi jedan nasuprot drugog mogli stajati njemački i izraelski vojnik, nalaže apsolutno uzdržan stav Berlina. Budimo iskreni: sve konstrukcije po kojima bi pripadnici Bundeswehra imali neku specijalnu ulogu u budućim snagama su potpuno nerealne. Razgovara se o robusnim trupama, s borbenim iskustvom, a ne o nenaoružanim plavim šljemovima. Za Bundeswehr to može da znači samo jedno: prste sebi!

To važi čak i za slučaj da se sve strane u sukobu slože s njemačkim angažmanom. Njemački vojnik u medjunarodnim trupama i dalje ima svoj nacionalni identitet, on je predstavnik svoje zemlje. Niko na medjunarodnoj sceni neće pokazivati prstom na Njemačku, ako se ova zemlja odluči na diskretniji nastup i da nakon uspostave primirja na drugi način učestvuje u stabilizaciji prilika.

Postoji i drugi aspekt problema. Bilo bi fatalno kada bi Njemačku bio glas da je spremna da svuda u svijetu glumi policajca. U pojedinim slučajevima, kao što je to riječ u Afganistanu ili Kongu, to može biti rješenje, ali ne treba da preraste u nešto što se podrazumijeva samo po sebi. Ukoliko na listu mjesta gdje su angažovani vojnici Bundeswehra bude upisan i Bliski istok, onda se mora postaviti pitanje da li još uvijek važe okviri njemačke vanjske politike, koji su se pokazali kao dobri?