Njemačka novinarka u posjeti jednoj sarajevskoj džamiji

"Poziv mujezina na molitvu probudio me rano ujutro, ali ne zato što je bio glasan, nego jer je to za mene bilo neobično. Više sam naviknuta na zvuk crkvenih zvona. Uprkos tome, na ulicama grada se nije moglo ni posumnjati da se nalazite u zemlji čije je većinosko stanovništvo muslimansko. Rijetko se mogu vidjeti žene sa maramom na glavi. I još je nešto slično kao kuće u Njemačkoj. Svugdje se služi alkohol. Postoje restorani koji to ne čine, ali su oni uglavnom prazni, kaže jedan mladić za susjednim stolom i poručuje pivo. No, mene ne zanima samo svakodnevica muslimanskog stanovništva. Koristim priliku da prvi puta posjetim jednu džamiju. I već na samom ulazu shvatam da i ovdje u potpunosti važe religiozni zakoni i pravila, koji su mnogo kompolikovaniji nego što sam zamišljala. Ranije nisam nikada razmišljala kako se ulazi u džamiju. Jednostavno kroz vrata, kao i u crkvi, mislila sam. Ali, prije nego što sam prešla prve stepenice na glavnom ulazu, jedan mladić me je upozorio da je to ulaz za muškarce. Ulaz za žene je bio sa druge strane. Skinula sam cipele, i potražila prostoriju u kojoj molitvu obavljaju žene. Sve koje sam zatekla bile su obučene u duge haljine i dijelom pokrivene. Ja sam naravno nosila potpuno neprikladne pantalone, ali tu se nije moglo ništa izmijeniti. Molitva još nije počela. Nekoliko mladića je u drugom dijelu razgovaralo,a djeca se igrala naokolo. Odjednom, na znak, koji nisam potpno shvatila, svi su se okupili i poredali u redove. Ja sam željela radije ostati po strani, no žene su me povukle u red do njih. Ja sam preko oka gledala šta trebam činiti. Stajati, pokloniti se, kleknuti, saviti se, ustati.... Jedno je jasno. Ova vrsta božje molitve je kao dobar sport. Ali, ne savija se tijelo bilo kako. Jedna žena me je stalno popravljala i pokazivala kako je ispravno. Bila sam zahvalna, jer nisam željela odudarati od ostalih. Nakon molitve, obratila mi se na engleskom i tražila izvinjenje, što uopšte nije bilo potrebno. Ali, tako smo brzo počele razgovarati o religiji u njenoj zemlji. Za mene je postalo sasvim jasno: jedna arapska žena sa maramom na glavi sigurno ne bi bila tako dobro primljena u jednoj bavarskoj vjerskoj zajednici, kao što sam ja u ovoj sarajevskoj džamiji.