Dosta je!

Zar niko ne primjećuje koliko daleko smo iza sebe ostavili početke i vrijednosti koje smo svi skupa željeli braniti? Mi se već odavno nalazimo usred europskog antisemitizma - u mržnji prema Jevrejima u Europi!

Primjera je cijeli niz: Pariz, gdje je preživjela žrtva Holokausta bestijalno ubijena jer je bila Jevrejka. U Velikoj Britaniji je Laburistička stranka potresena antisemitskim skandalima, a njen predsjedavajući nije učinio ništa protiv toga. Premijer Mađarske Orban neprestano priča o navodnoj teoriji zavjere Jevreja Georga Soroša. Poljska se očajnički pokušava definirati kao nevinašce kada je u pitanju antisemitizam - za vrijeme, kao i nakon Holokausta, pa sve do danas. Austrija, gdje desničarski ekstremisti u vladi provode vlastiti nered, a kancelar Kurz ih zbog svoje želje za vlasti pravi društveno prihvatljivim. Čini se da je antisemitizam ponovo legitimiran i na izborima legaliziran.  

Dosta je!

Da i u Njemačkoj. Ovdje već desetljećima jeverejske škole, vrtići i općinski centri moraju biti štićeni od starih i novih nacista. Političari Alternative za Njemačku (AfD) oznavačavaju spomenik Holokaustu kao spomenik sramote i žele prekrojiti kulturu sjećanja. I ovaj AfD, jedna desnoekstremistička stranka sa rasističkim i antisemitskim parolama, koje se ne mogu prečuti prvi put je ušla u Bundestag.

Svakog vikenda protivničke nogometne momčadi bivaju psovane kao Jevreji - i skoro nikoga to ne uzbuđuje. Pričaju se vicevi o Jevrejima i iako oni nikada nisu smiješni, unatoč tome - ljudi se smiju. I opet se niko ne uzbuđuje. Jevrejska groblja redovno bivaju oskrnavljena. A na internetu bijesni mržnja, prezir i podmetanje požara u duhovnom smislu.

Dosta je!

Ne samo u digitalnom, već i u ovom analognom, realnom svijetu srećemo neobuzdane, besramne mrzitelje ljudi - već decenijama. Oni, koji kažu, da je ovo ili ono ipak moralo jednom biti rečeno i onda pljuju samo čistu mržnju, verbalno nasilje, antisemitizam i rasizam. Ipak upravo za to nema opravdanja i za to ne može biti razumijevanja - ni pod pojmom "birači iz protesta".

Strukturalni, svakodneveni antisemitizam je postao navika. I upravo to je najgore od svega: Ništa nas više ne uznemirava. Mi smo otupjeli. Na svakodnevnu spiralu uzbuđenja modernog medijskog izvještavanja smo se previše navikli. No zbog toga jer više ne reagiramo, mi se uplićemo. Postajemo suučesnici i počinitelji. 

Dosta je!

Tačno je i sljedeće: Uz desničarsku nacističku kao i ljevičarsku ekstremnu mržnju prema Jevrejima u Europi dolazi još i antisemitizam iz radikalnih dijelova muslimanskog svijeta. Ona je vjerojatno usmjerena protiv Izraela, ali njena jačina i oštrina pogađaju u osnovi Jevreje, bez obzira na to gdje žive. Godinama se upozorava na ovakav razvoj događaja. Godinama izvještavaju pogođeni o svojim iskustvima u njemačkim školama i slabim reakcijama odgovornih. 

Godinama u ovoj zemlji doživljavamo otvorenu agresiju u malim, ali rastućim dijelovima muslimanskih zajednica. Desetljećima njemačka država otvorenih očiju prepušta mlade agresivnim i nedemokratskim imamima iz Saudijske Arabije ili Turske i licemjerno se predstavlja iznenađenom kada se upravo ti mladi u konačnici radikaliziraju. 

I dio izbjeglica mrzi Jevreje. One dolaze iz arapskih diktatura, koje vrše pritisak na svoje stanovništvo da moraju mrziti Izraelce i Jevreje. To je ipak samo objašnjenje, ali ne i opravdanje.   

Dosta je!

Njemačke elite stalno ponavljaju izraze solidarnosti koji ipak ništa ne mijenjaju. Ili sa plitkostima poput "Bez tolerancije za netoleranciju" se brinu samo za vlastito umirenje savjesti.

U vrtićima ili školama se ne povećava broj osoblja. Lokalni političari redovno umanjuju opasnost od nacističkog puka kako bi zaštitili svoj region od lošeg imidža - kao da to ne bi bio već odavno slučaj ako - kao u saksonskom Freitalu - vlada desničarski teror. A policija, državno odvjetništvo i Služba za zaštitu ustavnog poretka zakazuju ne samo u slučaju nacionalsocijalističkog podzemlja, već i u Saksoniji tokom demonstracija Pegide kao i u brojnim drugim momentima.

Mržnja prema Jevrejima je mržnja prema ljudima

Nije riječ primarno o solidarnosti sa Jevrejima, već o angažmanu za sve i svakoga što čini ovu slobodnu zemlju. Šta se zapravo još sve mora dogoditi kako bi se konačno djelovalo? Koliko govora sa "nikada više" ili "sasjeći u korijenu" još može biti održano bez da govornici zanijeme od srama kada onda između ponedjeljka i subote ne djelujući promatraju sve promjene?

Počinitelji mrze demokratiju, pluralizam, slobodu, emancipaciju i prosvjetiteljstvo. Izgaramo li zapravo dovoljno za ove vrijednosti? Branimo li ih sa razumom i strašću? Ili su oni koji mrze toliko glasni samo zbog toga jer su drugi pretihi? 

Ne pišem sve ovo zato što sam Jevrej, već zato jer sam čovjek. Čovjek poput vas koji čitate ovaj tekst. Zabrinut sam. I za vas. 

Dosta je!

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android