"Nisam više mogao disati"

"Upomoć, pustite nas napolje!!! Sedmog dana suđenja u slučaju „Parada ljubavi", sudnicom u Diseldorfu odzvanjaju uzvici bola i očajnički pozivi za pomoć. Na tri velika ekrana Pokrajinski sud emituje video snimke iz Duizburga, nazvane „Hronologija jedne katastrofe". Na njima se vidi kako ljudi - koji su prethodno srećno slavili - strahujući za život pokušavaju da se izvuku iz nepodnošljive situacije, između visokog zida, nasipa i ljudi koji se guraju u tunelu. Nekolicina je uspjela da pobjegne uz pomoć uskih stepenica, nekoliko puta tijela su prenošena preko glava ljudi, drugi su se na glave penjali kako bi sebe spasili.

Manfred B. (34) jedan od podnosilaca tužbe i svjedok na suđenju, video snimke je objavio na Jutjubu nekoliko dana nakon katastrofe na „Paradi ljubavi", krajem jula 2010. godine. Prvi dijelovi filma su neka vrsta dnevnika, snimci koje je pravio i na ranijim Paradama ljubavi, objašnjava odgovarajući na pitanja glavnog sudije Maria Plajna. Kasniji dijelovi, koji prikazuju smrtonosno guranje, snimio je kako bi zabilježio šta se sve dešavalo. Na snimku se čuje kako neko kaže: „Kakvo sranje od organizacije, nevjerovatno. Ograđivanje milion ljudi, kako je to bolesno?"

Sreća biti visok 1,90 metara

Film traje skoro četrdeset minuta: vrištanje i buka smijenjuju se sa tišinom kada se u filmu pojavljuju fotografije. U tekstualnom dijelu, Manfred B. objašnjava da je imao sreću zato što je jak i visok 1,90 metara. U guranju je umalo ugušio nekoga, zato što mu se lakat zabio u njegov vrat. Ruku je nekako uspio da izvuče, ali nije mogao ništa da učini ukoliko mu je neko bio pod nogama. Po završetku filma, u sudnici je nekoliko trenutaka mrtva tišina. Čuje se samo zujanje klima uređaja i lupanje sopstvenog srca, koje je znatno ubrzalo otkucaje.

Sa početkom iznošenja dokaznog materijala u središtu suđenja su strahote koje su doživjeli posjetioci „Parade ljubavi", kada su se na uskom prostoru borili za svoj život. Tog 24. jula 2010. godine stradala je dvadeset i jedna osoba, a povrijeđenih je bilo najmanje 652. Prve dane suđenja prije svega je obilježilo obraćanje odbrane. Oni tvrde da su njihovi klijenti – službenici grada Duizburga i saradnici organizatora „Lopavent" – samo „osumnjičeni iz drugog reda", „pogrešni ljudi na optuženičkoj klupi". Prije svega je policija „isključena iz odgovornosti". U optužnici je riječ o ubistvu i nanošenju tjelesnih povreda iz nehata.

„Ne puštaj mi ruku!"

Rozalinda B. je bila povrijeđena i traumatizovana. „Vazduh je bio zgusnut, bili smo gurani sa svih strana, kao sardine u konzervi", prisjeća se Rozalinda B., koja je svjedočila u srijedu. Početak svjedočenja za 31-godišnju djevojku iz Duizburga bio je težak, pogled je spustila na svoje ruke i trljala prstima. „Ovdje Vam niko neće ništa loše učiniti", pokušao je da je smiri sudija Plajn.

Njena starija sestra Đuzi povrijedila je ruku na putu ka festivalu. U potrazi za ljekarima, djevojke su se okrenule nazad, našavši se na mjestu gdje je nastalo guranje. Policijski kordon im je prepriječio put. „Ne puštaj mi ruku" kazala joj je sestra, ali ruke su im se razdvojile kao i policijski kordon. „Djelovalo mi je kao da sam najmanja od svih, oko mene su samo bila krupna tijela i ruksaci", kaže Rozalinda B.: „Nisam više mogla da dišem." Jedan mladi dečko je pokušao da joj pomogne, ali je pala niz stepenice.

Sedam godina osjećaja krivice

„Pored mene je ležala jedna mlada djevojka", nju stalno spominje Rozalinda B. Molila je, kaže, za pomoć: „Ali to nije išlo. Nisam mogla da joj pomognem, jer su ljudi bili preko mene. Postajalo je sve teže i teže." Dok govori zvuči izmučeno i blizu je suza: „Ne znam da li je djevojka preživela. Sedam godina osjećam krivicu", kaže. „Samo onaj koji je tamo bio može to da razume." Advokat Julijus Rajter, čija kancelarija zastupa oko stotinu podnosilaca tužbe i žrtve „Parade ljubavi", poznaje slične osjećaje krivice od svojih klijenata koji su preživjeli.

Rozalinda B. se tog kobnog dana onesvijestila. Probudila se tek u bolnici na odjeljenju za intenzivnu negu. Ljekari su dijagnostikovali snažno nagnječenje grudnog koša, Toraks-traumu, psihički šok. Imala je jake bolove. Uslijedili su višenedjeljni boravci po bolnicama, sa ciljem prevazilaženja traume. Do prošle godine je, kaže, bila radno nesposobna, trenutno je na školovanju za njegovateljicu. I dan danas osjeti „veliki pritisak" kada se sjeti onoga šta je bilo.

„Hodao sam kao zombi"

Kada je stampedo prestao, pred njim su ležala dva beživotna tijela, govori Manfred B. Objašnjava kako je pokušao da ih reanimira uz pomoć vještačkog disanja. U tome mu je, dok nisu stigli ljekari, pomagao jedan policajac, ali bezuspješno. Sjeća se i šta su žrtve imale na sebi: roza i zelenu odjeću.

Kada ništa više nije moglo da se uradi, popeo se uz stepenice. Do večeri je ostao na mjestu na kome se održavao festival. Tamo se zabavljao veliki broj ljubitelja elektronske muzike, koji nisu znali šta se desilo. „Bilo je potpuno nadrealno, hodao sam kao neki zombi."

„Ja nisam heroj", ubacio je Manfred B. u vidu teksta, na video snimak. U stampedu je pokušao da pomogne jednoj mladoj ženi koja je bila na zemlji. „Izaći ćemo odavde živi", čuje se kako govori na video snimku. Zamolio ju je da se bori i ne predaje. Uhvatio ju je za ruku. Zajedno sa drugim pomagačima, 2010. godine je primio čestitke od tadašnjeg predsjednika Njemačke, Kristijana Vulfa. Preko svojih video snimaka je pronašao djevojku koju je držao za ruku. U decembru 2010. godine, sa njom je gostovao u jednoj televizijskoj emisiji.

Suočavanje, potiskivanje, mnogo tuge

Traumatizovanim svjedocima bi moglo da bude veoma teško prisjećanje na detalje koji bi vodili daljem rasvijetljavanju slučaja, pretpostavlja advokatkinja Kerstin Štirner. I Rozalinda B. je kazala da je pokušavala mnogo toga da potisne, čak se iselila iz Duizburga. „Utoliko su važnije osobe kao što je drugi svjedok, koji djeluje toliko staloženo da je vjerovatno u stanju da iznese važne detalje tih dešavanja. Zato bi taj svjedok i kasnije trebalo da bude detaljno ispitivan", kaže Štirner za DW.

Iz ugla odbrane u interesu je „kako su pojedinci doživjeli to što se dešavalo". To je važno „kako bi se utvrdio uzrok pojedinačnih događaju koji su doveli do tragedije."

Saslušanje Manfreda B. je prekinuto i trebalo bi da bude nastavljeno sljedeće sedmice. Da, on djeluje stabilno, ali kada ga je glavni sudija Mario Plajn pitao kako je on sve to psihički izdržao, najprije je ćutao. Onda je počeo da govori o naletima tuge i tome kako je „morao mnogo da plače". Iako danas radi i ponovo izlazi u disko, kada govorio o „Paradi ljubavi", kao sada na sudu, onda osjeti u sebi „mnogo tuge".