Nirnberg 1946 - u ime međunarodnog prava

Prvog oktobra 1946. saopštena je presuda: 12 od 22 optuženih osuđeno je na smrt vješanjem, sedmorica su morala u zatvor za ratne zločince, trojica su oslobođena. To nije bio samo završetak jednog velikog procesa u kojem je pregledano 2.630 dokumenata i saslušano 270 svjedoka – sve je snimljeno na 27.000 metara magnetofonske trake i 7.000 gramofonskih ploča; bila je to i pravna premijera – presudu je izrekao jedan međunarodni vojni tribunal.

Nikada prije toga se despoti nisu suočili sa činjenicom da i nad njima postoji pravo. Hitlerova vrhuška se pred licem pravde našla baš u Nirnbergu, gradu kongresa i propagandnih parada nacista. Ne zato što je izgubila rat, već zato što ga je započela. Pravno gledano, ovaj proces je bio nešto novo. Bez saglasnosti saveznika oko usklađivanja različitih pravnih sistema pobjedničkih sila, Nirnberg ne bi bio moguć.

To znači da je proces valjalo pravno utemeljiti, a na tome se radilo u Londonu – godinu dana prije njegovog početka. 8. avgusta 1945, pobjedničke sile su potpisale Londonsku povelju. Bio je to ugovor o načinu na koji će biti vođen Nirnberški proces. Šestonedjeljno savjetovanje je, kako prenose njegovi učesnici, bilo haotično, a i forma je morala biti zadovoljena, pa se sjedilo za kvadratnim stolom da bi svaka od četiri pobjedničke sile imala delegaciju sa istim brojem članova.

Ideja o suđenju vodećim nacistima potiče od SAD. One su bile pokretačka snaga; još usred rata, imale su saznanja tajnih službi o zločinima koje su počinili Nijemci i njihovi saveznici u Istočnoj Evropi. Robert Kempner, jedan od tužilaca u Nirnbergu, prije početka procesa se dugo bavio pitanjem kako će ti zločini uopšte moći da se dokažu. U Nirnbergu se ispostavilo da iznošenje dokaza nije bilo problem, jer su nacisti birokratski pedantno vodili zapisnike svojih nedjela. Da li ih je zato trebalo osuditi po kratkom postupku? Staljin je navodno još 1943. na Teheranskoj konferenciji pobjedničkih sila glasao za tu opciju – da se 50.000 najvažnijih nacista jednostavno pobije.

Londonska povelja i pravni temelji

Na kraju se ostalo pri cilju da se organizuje veliko suđenje. U Londonu je postignuta saglasnost oko centralnih tačaka optužnice: planiranje i vođenje napadačkog rata, povreda zakona o ratovanju (ratni zločini) i zločini protiv čovječnosti. Ova posljednja kategorija je u Londonu prvi put uvedena u pravnu terminologiju. Četiri sile su tako postavile novi pravni poredak koji je zamijenio osnove Vestfalskog mira iz 1648. godine (kraj 30-godišnjeg rata).

Dotle su suverene države sa svojim građanima mogle da rade šta hoće. A mogle su i da vode ratove onoliko dugo koliko su se osjećale sposobnim za to. Londonska povelja i Nirnberški proces su značili kraj takvog pravnog sistema. Robert Džekson, glavni američki tužilac u Nirnbergu, koji je imao punu podršku predsjednika Harija Trumana, želio je da „poredak u svijetu dobije pravni temelj".

Proces

Bio je to poduhvat bez garancije. Još za vrijeme saslušanja, Herman Gering, glavni zapovjednik avijacije i najpoznatiji nacista na optuženičkoj klupi, proglasio se pravno nedodirljivim: „Sve što se dešavalo u našoj zemlji ni najmanje vas se ne tiče". On je rekao da se prema optužnici ne smatra krivim; dalje izjašnjavanje mu sud nije dozvolio. Hans Frank, nacistički guverner u Poljskoj, iznio je suštinu pravne dileme kada je rekao da „hitlerizam" ne može da se sankcioniše pravnim sredstvima: „Hitler se sam postavio van svakog pravnog poretka". Takve izjave su čak i kod Vinstona Čerčila izazvale sumnje u smisao Nirnberškog procesa. Zato je preporučio da se uhvaćeni nacisti „streljaju bez ikakvog predavanja višim instancama".

Optuženi su se osjećali sigurnim i to ne samo u pravnom smislu. Kroz sve njihove iskaze se poput crvene niti provlači pokušaj relativizacije sopstvene krivice – oni su je negirali i istovremeno se krili iza Hitlera, kao što je to kasnije napisao Johan Šecler, tadašnji pomoćnik branitelja Rudolfa Hesa. Ta početna strategija je, međutim, tokom procesa izgubila svu snagu nakon što je iz svjedočenja preživjelih postalo jasno koliko je čudovišna bila nacistička mašinerija za uništavanje ljudi.

Suočavanje sa događajima je ostavilo traga. Albert Šper, Hitlerov ministar za naoružavanje, riješio je da sarađuje i napisao pismo glavnom tužiocu Džeksonu. Hans Frank, koji je za vrijeme rata divljao u Poljskoj, u zatvorskoj ćeliji je postao vjernik i pokrstio se; Rudolf Hes, Hitlerov zamjenik, rekao je da gubi pamćenje. Samo je Herman Gering do samog kraja doslijedno ostao ohol i neuviđavan, da bi na kraju izvršio samoubistvo i tako izbjegao vješanje.

Od Nirnberga do Haga

Prvog oktobra 1946, britanski sudija Džefri Lorens je čitanjem presuda – bez završne riječi – završio proces stoljeća. Stručnjaci za krivično i međunarodno pravo su se nadali da su se pravno naoružali za budućnost – ali to očekivanje nije ispunjeno, između ostalog, i zbog početka Hladnog rata. To se promijenilo tek između 1989. i 1991.

Zločini nad civilima u Jugoslaviji i Ruandi su doveli do oživljavanja ideje gonjenja međunarodnih masovnih zločina. U Hagu su osnovani tribunali za Jugoslaviju (ICTY) i Ruandu (ICTR) kao i Konvencija o međunarodnom krivičnom sudu (ICC). Ali, oživljavanje međunarodnog suda je poprilično razvodnjeno: mnoge države ga ne podražvaju, a SAD, Kina i Izrael odbijaju da ratifikuju statut ICC.

Zbog toga još nije jasno da li će presude ICC ikada biti tako pozitivno ocijenjene kao presude iz Nirnberga. No, s onu stranu pravnih razmatranja, kako to kaže istoričar Karl Ditrih Erdman, postoji međunarodni konsenzus o tome da se u Nirnbergu „dogodilo pravo".