„Nijesmo šugavi“

NATO je, podsjetimo, prvi put u svojoj istoriji isprobao nov princip vojnog angažovanja „Out-of-Area“ – izvan svojih granica, vazdušnim udarima na SR Jugoslaviju 1999. Pošto su Srbija i Milošević bili glavne mete, Crna Gora je, kao dio tadašnje zajedničke države, prošla sa manje štete. Ovakvo fokusiranje zapadnih vojnih planera naljutilo je one Crnogorce koji se raduju svakoj prilici da pokažu junaštvo, pa je tako nastalo ono čuveno „Gađajte i nas, nijesmo šugavi“.

Sada više neće biti takvih želja. Čovjek koji odlučuje o svemu u Crnoj Gori, pa i o ambicijama pridruživanja zapadnoj vojnoj alijansi, Milo Đukanović, mora da je zadovoljan. Uzaludno bi bilo podsjećati ovom prilikom na crnogorski pohod prema Dubrovniku za koji je mlađani Đukanović davao ideološku municiju, na to će ga možda podsjetiti Hrvatska kao članica NATO. Isto tako, ne vrijedi ni potenciranje italijanskih švercerskih veza. Sve to je svima više nego jasno.

„Demokrata čist kao suza“

Đukanoviću je poziv za učlanjivanje u najmoćniji vojni savez svijeta potreban kao dodatna međunarodna legitimacija njegove vladavine. Htio to ili ne, Zapad će ovim potezom Đukanoviću izdati potvrdu da je „demokrata čist kao suza“, kako je jednom za ruskog predsjednika Putina rekao tadašnji njemački kancelar Gerhard Šreder. A ako poziv dodatno radikalizuje razjedinjenu opoziciju, nesposobnu da mobiliše većinu za demokratsku promjenu vlasti, onda je to samo sporedni učinak ove priče.

Sa zapadnog stanovišta važno je da Đukanović drži Ruse podalje od Jadrana, iste one Ruse koje je u ovih četvrt vijeka dovodio u Crnu Goru i dočekivao ih raširenih ruku. Sada su mu, doduše, i mrzovoljni ton iz Kremlja i demonstracije u Podgorici neugodni. Ali, šta je to u odnosu na priželjkivanu doživotnu nedodirljivost za organe krivičnog gonjenja ili u odnosu na dodatni međunarodni legitimitet čiji je on garant.

NATO zatvara stratešku šupljinu između Albanije i Hrvatske, obezbjeđujući vojno-stratešku premoć na Jadranu. I to je uglavnom sve. Vjerujem da su crnogorski vojnici hrabri. Ali čak da ih crnogorska vlada pošalje sve do jednog u neku međunarodnu vojnu misiju, zar neko misli da bi 2.000 junaka moglo da odluči bilo šta u današnjim ratovima? Vojno gledano, crnogorski doprinos će ostati patuljast.

„Početak jedne divne alijanse“

Može li članstvo djelovati kao motor modernizacije? Tu tezu, na žalost, ne potkrepljuju činjenice. Pogleda li se efekat učlanjivanja Albanije ili Bugarske u zapadni vojni klub, ali i ako se izbliza razmotri decenijsko članstvo Turske ili Grčke, mora se doći do zaključka da NATO nije garant da će zemlje koje se nađu u zapadnom vojnom društvu, biti manje razjedene korupcijom, finansijskim haosom ili pak lišene autokratskih tendencija.

NATO će uskoro da usvoji još jedno problematično dijete, ali ga pred usvajanje za svaki slučaj miluje po glavi. Propagandna odjeljenja u Podgorici i Briselu će profesionalno naduvati cijelu priču, ne bi li je pomalo pozlatili. Dobar primjer je već dao generalni sekretar NATO Jens Stoltenberg: „This is the beginning of a very beautiful alliance.“ ("Ovo je početak jedne divne alijanse." prim. red.) Međutim, ta pozlata ne može prevariti nikoga ko cijelu stvar osmotri izbliza. Poziv za učlanjivanje u NATO neće pomoći Crnoj Gori da pronađe unutrašnje demokratsko smirenje.