"Nije novinarski praviti se blesav!"

Neobično topao proljetni dan u Trebinju, najjužnijem gradu BiH, od Jadranske obale udaljenom svega 25 km. Manja grupa ljudi u tišini korača gradskim grobljem Podgljivlje. Milkica Milojević nosi oveći buket bijelih, tek procvalih ruža.

Idu ka grobu Srđana Aleksića, Trebinjca, koji je januara 1993. izgubio život braneći svog sugrađanina - trebinjskog Bošnjaka. Pripadnici Vojske RS (VRS), Srđanovi sunarodnjaci, do smrti su prebili tada 27-godišnjeg  karatistu Srđana, koji im je samo rekao da prestanu maltretirati nedužnog čovjeka.

Srđanov otac Rade (na naslovnici) kao skamenjen stoji na grobu svoga sina gdje je prije rata ukopao suprugu, a pred sam rat i mlađeg sina Vujadina. Rade živi da očuva sliku o Srđanu, koja prkosi nečovječnosti i mržnji. Na hrabri čin  njegovog sina se u RS godinama gledalo nevoljko. Njegovo ime i djelo i sada nailazi na podijeljena mišljena. Dok je za većinu heroj, za neke je on još uvijek izdajnik vlastitog naroda. O njemu je snimljen i film ‘Krugovi’, a od 2011. godine mladim novinarima se uručuje i specijalna novinarska nagrada ‘Srđan Aleksić’. 

Ovu nagradu su ustanovili Helsinški parlament građana Banjaluka, Fondacija Cure iz Sarajeva i Udruženje mladih novinara RS 2010. godine a do sada ju je primilo 27 novinara i tri redakcijie iz BiH, za “profesionalno izvještavanje o marginaliziranim grupama i za razvoj društveno odgovornog novinarstva”. U to vrijeme, prisjeća se Milkica Milojević, ime Srđana Aleksića još se tek tiho izgovaralo u RS-u.

A sada je ona, Milkica Milojević,  jedna od dobitnica nagrade , što je i obavezuje. "Kada je poginuo Srđan, njegov otac je napisao na smrtovnici - umro je vršeći svoju ljudsku dužnost a advokat onih koji su ga ubili rekao je na hodniku Suda u Trebinju - 'ko ga šiša, tako mu i treba kad je branio baliju'”, kaže Milkica, koja je na 27. godišnjicu Srđanovog ubistva došla u Trebinje iz 300 km udaljene Banjaluke i povela sa sobom nekoliko dosadašnjih dobitnika ove novinarske nagrade. 

 

Koji zločini?

Neki od dobitnika nagrade zbog prijetnji i zastrašivanja više ne rade kao novinari. O srpskim zločinima u srpskom entitetu u BiH - Republici Srpskoj, kojoj pripada i Trebinje, gotovo da se ne govori. Ne spominje se ni Trebinje, grad iz kojeg su u ljeto 1991. snage tadašnje JNA, kojoj su se priključili i brojni trebinjski Srbi, tri mjeseca razarale Dubrovnik, a od oktobra 1991. počele terorizirati i lokalno bošnjačko i hrvatsko stanovništvo. Mediji izvještavaju samo o zločinima Bošnjaka i Hrvata nad Srbima. Ratni zločini, počinjeni u ime Srba se sistematki prešućuju.

"Koji grad je u jugoslavenskom ratu bio pod opsadom? Nemam pojma”. - "Da li se u Srebrenici dogodilo nešto značajno? Ne znam”. To su rezultati istraživanja Instituta Dimap koji, kako je nedavno prenio MDR, piše da većina Srba ne zna ili ne želi znati da su u njihovo ime počinjeni ratni zločini.

Ta studija je pokazala "da 70 posto ispitanika ne zna da su snage bosanskih Srba od aprila 1992. do februara 1996. godine Sarajevo držale pod opsadom, a kamoli da su hiljade granate ispaljene na glavni grad BiH te da je oko 11.000 ljudi ubijeno i oko 56.000 ranjeno. Također, oko 40 posto građana nije znalo da je Srebrenica sinonim za masovno ubijanje, da su srpske trupe iz BiH u julu 1995. u tom gradu sustavno ubile oko 8.000 muslimanskih dječaka i muškaraca. Novinari u RS izbjegavaju da o tome izvještavaju.

Rušenje tabua

Milkica Milojević je u ratu kao novinarka u Banjaluci pratila aktivnosti VRS, a poslije rata jedno vrijeme bila i predsjednica Udruženja BH. novinari u Sarajevu.

Pita se zašto u RS-u ne priznati otvoreno da je Sarajevo bilo pod opsadom od 1992. do 1995. Godine? Zašto se negira genocid u Srebrenici, jer je činjenica “da se pripadnici VRS i policija ni u kom segmentu nisu ponašali po Ženevskim konvencijama”, isto kao što je činjenica da u Srebrenici nisu bili samo starci i djeca, već i pripadnici Armije, što opet “ne smije biti opravdanje za genocid”. “Zar nije crna mrlja na novinarstvu u RS što se maltene skoro svi mediji prave kao da otkrivanje (masovne grobnice) Tomašice, kod Prijedora, nije postojalo? Ili da se o tome objavi jedna mala vijest u ćošku. Milkica se pita: "Hoće li to umanjiti Tomašicu? Neće. Govoriće o nama, o novinarima i urednicima koji su u vrijeme Tomašice možda bili djeca”. I ljutito dodaje: "Naprosto ne trebamo dopuštati da mediji i novinari budu zloupotrebljeni u igrama koje nisu poštene, koje nisu ni na čast novinarske profesije, niti koriste građanima ove zemlje. Nije novinarski ćutati, nije novinarski praviti se blesav”, zaključuje Milojević. Ona je ponosna što nosi nagradu Srdjan Aleksić i zato mora da nešto poduzme. “Naprosto moraš da se odrediš, ne možeš se stalno izvlačiti, biti u mišjoj rupi i praviti se da se to tebe ne tiče. Zato i želimo stvoriri Medijsku grupu Srđan Aleksić, jer njegovo ime zaista obavezuje. Ne možeš biti dobitnik nagrade pa poslije raditi nekakve nacionalističke, ublehaške gluposti”, smatra Milojević.

Selektivnog izvještavanja, uz često prebacivanje krivice “na onog drugog”, ima i u većem bh. entitetu - Federaciji BiH.  Borka Rudić, generalna tajnica Udruženja BH novinari u Sarajevu smatra da je poruka koju je iza sebe ostavio Srđan veoma snažna. “Što se tiče same inicijativeza stvaranje medijske grupe Srđan Aleksić  ja mislim da je vrlo hrabar potez dati jednoj grupi takvo ime, koje obevazuje sve one koji žele da djeluju unutar te grupe. Mislim da je dobro da se ljudi udružuju na osnovama koje su vezane za profesionalno i kvalitetno novinarstvo i koji promoviraju takve vrijednosti novinarske profesije koje su u BiH, na žalost, posljednjih desetak godina jako zaboravljene ili zapostavljene”, kaže Rudić za Deutsche Welle.

Novinarski rad - kidanje iznutra

Pritisci na novinare, kaže oprezno Milkica Milojević , su veliki, ali ne u smislu da “vas neko čeka iza ćoška da vas ubije”. “Radi se o raznim vrstama suptilnih pritisaka, među kojima su konačno i ekonomski, jer nemate uslova za normalan rad. To je stvarno jedno kidanje iznutra”.

Sindikata i udruženja novinara u RS i BiH ima ali, tvrdi Milojević, “nema grupa ni organizacija koji bi okupili novinare koji imaju jedan specifičan cilj i gdje bi se manje moralo paziti da se postižu kompromisi”. U tom smislu, dodaje, Medijska grupa ‘Srđan Aleksić’ bila bi neka vrsta novinarskog think-tanka, “koji bi nas usmjeravao, ukazivao šta je to što je nama potrebno da se mi iznutra, unutar profesije, dodatno pojačamo da bismo se zaštitili i, s druge strane, koji je to minimum vrijednosti ili najmanji zajednički sadržalac ispod kojeg nipošto ne smijemo ići i koji će biti recept za ostale, da kažu - aha, grupa ‘Srđan Aleksić' zauzima stav da ovo mora ovako i ne može manje od toga, može samo više”.

Još jednom pojašnjava kako bi se grupa fokusirala na prevazilaženje različitih tumačenja prošlosti, na tranzicijsku pravdu, ali i na poslijeratni proces privatizacije, čije su posljedice trajne po bh. ekonomiju - sve ono što vladajućim strukturama odgovara kako bi zabavili narod, a metež iskoristili za vlastiti interes. Podjela, kako kaže, u BiH svakako ima, kako u državi, tako i unutar entiteta. Ipak, sve se može prevazići, samo se treba posvetiti razumnim i plemenitim ciljevima, raditi na istini i "potkopavanju hrđavog sistema, traženju pukotina u njemu da bi se on urušio i da bi se izgradio novi”.

Širiti Srđanove ‘krugove’

To, kako kaže, dodatno opravdava potrebu za formiranjem Medijske grupe ‘Srđan Aleksić’. “Nas se to tiče i uvijek bismo trebali da se povodimo za onim šta je naša ljudska i profesionalna obaveza”, kaže Milkica. "Moramo uporno širiti krugove, baš kao što u filmu ‘Krugovi’ kaže Srđanov otac - ‘I kamen kad baciš u vodu, šire se krugovi. Pitam se da li je umro uzalud ili će se širiti krugovi dobrote, čestitosti, normalnosti, proistekli iz njegovog snažnog djela'?”.

"Naš je zadatak da te krugove širimo, da obuhvatimo sve više ljudi da se zamisle šta je istina, šta je vrijedno, šta su satkani narativi i šta je budalaština a sve u cilju da se lakše pljačka i zavadi narod”, zaključuje Milkica Milojević dok polaže bijele ruže na Srđanov grob.