Nigdje nije ljepše nego tamo gdje si se rodio

„Ja baš nisam imao sreće,“ kaže Emin Fidahić, radnik u Komunalnom preduzeću u susjednoj Prači. „Taman sam pred rat sagradio veliku kuću, a onda je zagrmilo i morao sam sa familijom pobjeći.“ Emin se među prvima vratio sa ženom i troje djece 1996. godine. Visoki saudijski komitet pomogao mu je u obnovi kuće. Obnovljen je krov i dijelovi konstrukcije krova koji su izgorjeli, a vrijedne Eminove ruke popravile su ostalo.

Jedan sin se oženio i živi u Sarajevu, kćerka se udala, a treće dijete, sin, ide u srednju školu u Sarajevu. Iako plata u Komunalnom nije baš neka 'pljačka' kako u šali kaže, ne žali se na život u Hrenovici. „Živi se uglavnom,“ kaže. Podsjeća da je prije rata bio bolji lokalni saobraćaj i da je većina Hrenovičana radila u Sarajevu ili u Prači u „Alhosu“. U Hrenovici je do rata bilo nacionalno izmiješano stanovništvo; 80 posto bošnjačko i 20 posto srpsko. Danas, taj odnos nije očuvan, ali vraćaju se i Srbi.

„Nije bilo problema na nacionalnoj osnovi, poslije rata. I mi idemo preko Pala za Sarajevo i nikada nije bilo provokacija,“ kaže Emin Fidahić.

"Promjenili smo 13 mjesta u izbjeglištvu..."

Kombi za Sarajevo na cesti čeka Alju Halilović. Putnici su nestrpljivi i požuruju je dok ona daje vrlo emotivnu izjavu za Deutsche Welle.

„Bili smo u ratu svugdje. U Sarajevu, u Goraždu i Orahovicama. Pretrčala sam jednom i preko piste na Butmiru. Kad na to sad pomislim, sva se naježim. Sa mnom su išle i moje kćeri blizanke, bile su male. Poslije, jedna se udala u Sarajevo, a druga je sa nama. Moj muž Murat je po svaku cijenu htio da se poslije rata vrati u Hrenovicu, svoje rodno mjesto i ne miče se odavde, a ja sam malo ovdje, a malo kod kćeri u Sarajevu,“ kaže Alja i dovikuje vozaču kombija da je sačeka.

„Moja žena je zaboravila da kaže da smo promijenili 13 mjesta u izbjeglištvu. Eto, možete zamisliti kako nam je bilo. Caritas nam je, bogami, najviše pomogao poslije rata. Prije tri godine nam je obnovljena kuća, a prošle godine smo uselili. Živimo od penzije i ove bašte,“ kaže Murat Halilović i pokazuje krompir, luk i kupus koji uzgajaju za vlastite potrebe.

„Svima koji još razmišljaju o povratku, poručio bih da nigdje nije ljepše nego tamo gdje si se rodio. Vidite li vi ove ljepote, ove širine, zelenila i voćki? Ništa ovdje nije zagađeno.Vidite li kolike su ove jabuke? Po pola kile u jednoj,“ kaže Murat i pruža na dlanu ogromnu jabuku, izbjegavajući vješto one koje same otpadaju.

Različite nacionalnosti - ista iskustva

„Kad ovdje dolaze oni što ne moraju, zašto i mi ne bi živjeli u ovoj pitomini?“ pita Senada Sipović i pokazuje na placeve u blizini njene kuće, koji su prodati za vikendice. Senadina kuća u ratu je izgorjela do temelja, pa se sa svojom porodicom vratila u tuđu, ali je ubrzo s mužem kupila zemlju i napravila novu kuću.

„Živimo dobro i bez ičije pomoći smo napravili kuću. Muž mi drži prodavnicu u Hrenovici i dobro nam je. Morali smo se vratiti, to je najnormalnija stvar koju sam u životu napravila,“ kaže Senada.

Iako su različitih nacionalnosti, ratna i izbjeglička iskustva su im potpuno ista, gorka i opora. Stana i Dragomir Pečenica u Hrenovicu su se vratili 10. avgusta 2007. nakon 14 godina izbjeglištva po tuđim kućama na Palama.

"Najvažniji su međuljudski odnosi"

„To je najteže što može biti. Sad nam je lijepo, na svome i u svome. Jedini problem je posao za mlade. Evo, naše tri kćerke, sve tri su fakultetski obrazovane, a ni jedna nema stalni posao. Dvije se nekako snalaze na Palama, a treća sjedi s nama kod kuće. Živimo od penzije, a imamo i kravu. U bašti ima svega, čak i paprika roga,“ kaže ponosno Stana Pečenica. Ne zaboravlja ni Caritas koji im je pomogao da pokriju kuću: „Što se opštine i vlasti tiče, jedino su nas vodili kroz papire, ali da ne bi Caritasa, još bi na meraji bili.“

Mještani u Hrenovici imaju prodavnicu, ambulantu, put je dobar, pripadaju Federaciji BiH, blizu je i Republika Srpska. Pokoja dnevnica zaradi se na vikendicama koje se prave, a biće posla i na farmi krava koju uskoro otvara privatni poduzetnik.

„Najvažnije je da su dobri međuljudski odnosi,“ kaže Stana Pečenica. „Komšije Bošnjaci su super. Svi su nas lijepo prihvatili kad smo se vratili. Priskoče i u pomoć ako zatreba. Dolaze oni nama i mi idemo njima. Našalimo se ponekad, ali i smijemo se našoj prošlosti, našoj gluposti i nesreći kroz koju smo prošli.“