1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Nezaposlenost i predrasude - najveći problemi osoba s invaliditetom

Vera je slijepa od rođenja. O svom invaliditetu kaže da je otežavajuća okolnost, ali da ga tako treba i posmatrati a ne kao prvu karakteristiku. Završila je pravo i sada traži posao.

default

Vera Bošković

Većinu obaveza Vera obavlja samostalno, bez ičije pomoći. Svakodnevne aktivnosti koje uključuju odlazak do grada, ona treba unarijed planirati. Najmanje dvanaest sati ranije o svojim obavezama obavještava personalnu asistenticu. Sa Svetlanom u pratnji, Vera odlazi do udruženja u kojem je aktivna, do banke, zubara i slično. “Svetlana će mi popuniti ovu uplatnicu, već zna šta treba a i dogovaramo se na licu mjesta”, objašnjava Vera dok čeka u redu u banjalučkoj pošti.

Bosnien und Herzegowina Banjaluka Menschen mit Behinderungen

Vera sa asistenticom

“Poslodavci neupućeni, kao i cijelo društvo”

Vera Bošković ima dvadesetosam godina, slijepa je od rođenja. Završila je pravni fakultet i trenutno je nezaposlena. Iza sebe ima četiri godine radnog iskustva. Radila je na pružanju besplatne pravne pomoći i kao novinarka. U posljednje vrijeme aktivno prati konkurse. Najmanje jednom sedmično ide na razgovor za posao, i tako već godinu dana. Nakon što čuju za njen invaliditet, poslodavci se više o sposobstima ne raspituju naročito. “Nezainteresovani su, ne daju nam priliku da objasnimo neke stvari, da im kažem kako radim. Kasnije čujem da se kod drugih raspituju šta ja to mogu a šta ne mogu. Rijetke su situacije i budem jako sretna kada to nekog zanima i pita me neke detalje o tome kako bih izvršavala poslovne obaveze”. Prema Verinim riječima, poslodavci smatraju da osobe sa invaliditetom često idu na bolovanje, što apsolutno nije istina.

To što ne vidi znači da se služi drugačijim tehnikama prilikom obavljanja zadataka, ali ona ih izvršava kao svi ostali. Njen računar je prilagođen, ima poseban program koji joj očitava sve što se nalazi na ekranu. “Zato sam i odabrala pravo, a ne neku prirodu nauku. Učila sam i studirala da bih to kasnije i radila.”

Prisjećajući se svog školovanja, Vera kaže da joj je fakultet bio najlakši. Iako prilagođene literature nije bilo, dobro se snalazila. “Skenirala bih knjige, prebacivala to na računar i nakon toga preslušavala gradivo putem govornog softvera. To je bio ogroman napredak u odnosu na srednju školu, kada su mi roditelji sve lekcije iščitavali u diktafon”, objašnjava Vera.

Aktivna je u nekoliko udruženja, licima sa invaliditetom povremeno pruža pravnu pomoć i slične usluge. Vera ima mnogo obaveza i hobija. Joga i pjevanje u horu su neke od njih.

Napredak u obrazovanju, zapošljavanje i dalje veliki problem

Posebno je ponosna na svoj angažman u Udruženju omladine sa invaliditetom „Infopart“ Banjaluka. Rade na podizanju svijesti o potrebama i mogućnostima ove populacije. Ističe jedno istraživanje koje je nedavno završeno a tiče se položaja mladih sa invaliditetom u Republici Srpskoj.

„Situacija se popravlja kada je riječ o obrazovanju, sve više mladih se školuje i upisuje fakultet. To je odlično. Ali je s druge strane zapošljavanje veoma problematično. Mali procenat mladih sa invaliditetom ima posao“.

Podsjeća još jednom da su poslodavci, kao i cijelo društvo neupućeni i da njihovo neznanje otežava normalan život i Veri i svima koji su u sličnoj situacji. „Mnogi ne znaju da ako zaposle osobu sa invaliditetom, dobijaju nazad od države sav porez i doprinose koje uplaćuju. Dakle, samo im se neto plata ne vraća“.

Svoje najuže naselje dobro poznaje tu joj ne treba pratanja. Odlazak do prodavnice, pekare ne predstavljaju joj problem. “Do grada se ne usuđujem sama, to je dvadeset minuta hoda ali je previše prepreka. Nemamo zvučne semafore ni taktilne trake, tako da je zaista teško”, kaže ona. Jedan zvučni semafor u centru Banjaluke dokaz je nebrige za potrebe ovih lica. Život se, kaže Vera ne odvija samo u centru grada a pogotovo ne oko tog jednog semafora.

“Nisam heroj ako sam završila fakultet ili skuhala ručak”

Vera je u jednu ruku zadovoljna što mediji više pažnje poklanjaju licima sa invaliditetom. Ipak, smeta joj način na koji se izvještava. “Problem je u selekciji tema i načinu predstavljanju osoba sa invaliditetom. Preovladava herojski način izvještavanja, govori se šta smo to sve postigli uz sline poteškoće. A to nam baš ne ide u prilog. Jer to nisu izuzeci, svi to možemo uz određena ograničenja”, objašnjava Vera.

Od društva i zajednice očekuje da je tretiraju normalno, s njenim vještinama, znanjima i neznanjima. “Inavliditet je otežavajuća okolnost i tako ga treba posmatrati, a ne kao našu prvu karatkeristiku”, pručuje Vera.

U evropskim zemljama osobe sa invalidietom, ako je riječ o potpunom oštećenju imaju pravo na personalnu asistenciju i do 16 sati dnevno. U BiH je to dosta drugačije riješeno. Uslugu personalnog asistenta Vera koristi samo tri sata dnevno. Ističe da je i dobro prošla u odnosu na druge.