1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Izbori u Njemačkoj

Nezaposlena Ellen Görner iz Drezdena

Ellen Görner ima 54 godine i već godinu i po dana je bez posla. Sa svojom djecom ona živi u gradu Drezdenu. Kaže, putovala bi na kraj svijeta, samo da je tamo čeka posao.

default

Ellen Görner

Gesichter Deutschlands Fragebogen ElGöF1

Sjedenje u kući polako "ubija"

Ne posustati i ne dozvoliti da te situacija obeshrabri. To je životni moto Ellen Görner. U omanjem trosobnom stanu u bloku zgrada na rubu Drezdena je možda tijesno, ali red mora da se zna. Doručak je uredno postavljen i svi sjedaju za sto. To je ono što porodici daje osjećaj zajedništva.

Ellen ima petero djece, troje još uvijek žive kod nje. Dva sina su tinejdžeri, kćerki Ulrike je već 25 godina. Ulrike je i sama majka. Njen sin Mauro je ove godine krenuo u školu. Tako tri generacije žive zajedno na 70 metara kvadratnih. Momci već uče zanat, Ulrike želi da postane medicinska sestra. Nakon doručka svako odlazi za svojim poslom.

Najveći Ellenin neprijatelj je monotonija. Kad čovjek nema posla, umori se od nerada. Ona čisti po kući, usisava prašinu, pere suđe, gleda televiziju, provjerava e-mailove. Ni u internetu nije uspjela da pronađe posao.

Djeca ne zamjenjuju radno mjesto

U 12 sati oglašava se zvono na obližnjoj crkvi. Vrijeme je da ode po unuka u školu. Brzo popuši jednu cigaretu i evo je već na dvorištu škole.

Gesichter Deutschlands Flash-Galerie ElGö2

Potraga za poslom

Pljas! U baru pored nje pada narandža, potom još jedna. Ellenina jakna je sva uprljana od blata. S prozora na drugom spratu škole čuje se zluradi smijeh djece. "U naše vrijeme ovako nešto je bilo nezamislivo.", ogorčena je Ellen. Ali, dolazi unuk Mauro i ljutnja brzo nestaje.

I drugi unuk, mali Linus, rado dolazi kod bake. Možda bi ova 54-godišnja žena trebalo da pokuša da čuva djecu? Ona odmahuje glavom. Nakon što je odgojila petero vlastite, nema više nerava za tako nešto.

Iz DDR-a preko Kube do Njemačke

Ellen Görner je odrasla u gradu Cvikau u Saskoj, gdje su njeni roditelji dospjeli nakon rata. Oni su bili Sudetski Nijemci i protjerani su iz Češke 1945., po završetku rata. U školi je bila odličan đak i da je htjela, mogla je upisati fakultet. Ipak, nije htjela da zbog škole napusti Cvikau i tako je ostala.

Radila je u jednoj tvornici papira, potom u velikoj industrijskoj pekari. Ustvari, rado se sjeća vremena kada je još uvijek postojala Njemačka Demokratska Republika, DDR. "Svi smo imali posao i plate su bile dobre. Nismo baš svaki dan jeli banane, a manadarine su stizale s Kube. One su bile loše za jelo, ali se iz njih cijedio sok. Ali, nije nam bilo tako loše.", prisjeća se ona.

Gesichter Deutschlands Flash-Galerie ElGö5

Jedina obaveza - vođenje unuka u školu

Kad smo već kod Kube: Odatle nisu stizale samo mandarine, nego i radnici. Jednoga od njih je upoznala i Ellen i zaljubila se. Uoči pada Berlinskog zida, s njim je otišla na Kubu. Pravi kulturni šok doživjela je po povratku u svoj Cvikau 1996. U gradu, koji je u vrijeme DDR-a bio sjedište industrije, sve je stalo. Sva preduzeća, uključujući i njenu pekaru, bila su zatvorena.

Nije odustala. Napravila je prekvalifikaciju, naučila da radi na kompjuteru. Radila je razne poslove. Prvo u domu za slušno oštećene osobe, poslije je pronašla mjesto na jednom od Kanarskih ostrva, zahvaljujući tome što govori španski. Ured za nezaposlene joj je platio avionsku kartu. Radila je na recepciji jednog luksuznog hotela, kao kuharica, potom u jednoj firmi za obezbjeđenje. Poslije toga je došla privredna kriza i s njom nezaposlenost. Sada Ellen Görner sjedi za svojim starim laptopom u Drezdenu i preko interneta pokušava da nađe posao.

Nada umire posljednja

Ručak. Na stolu je pire od krompira i pržena riba. Pola dana je već prošlo. "Hvala Bogu!", uzdiše Ellen. Odlazi do poštanskog sandučeta. Opet je prazno. Ellen se prijavila u mnoštvo agencija koje posreduju u pronalaženju posla, te u jednu firmu za obezbjeđenje. U Drezdenu ima tako puno muzeja, a ona bi rado radila kao čuvar.

Nedavno je pročitala oglas u novinama: Traži se recepcioner u hotelu u Tirolu. Prijavila se i prvo su je pitali koliko joj je godina. "Nisam baš u cvijetu mladosti, meni je 54.", odgovorila je. Uljudno su joj rekli da će ostati u kontaktu s njom. Do sada se nisu javili.

Već 54 godine! Ili se može reći - tek mi je 54! Ellen ne odustaje. "Za mene nema većeg poniženja nego kad kažem: Živim od socijalne pomoći. Sve bih učinila da izađem iz ove situacije." Dok ovo govori, suze su joj u očima.

Autor: Anastassia Boutsko/Azer Slanjankić

Odg. ur.: Belma Fazlagić Šestić