1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Nezapamćen seksualni teror u Kongu

Naoružani počinioci upadaju u sela na istoku Konga i siluju i teroriziraju sve što im dođe pod ruku: staro, mlado, čak i malu djecu. Posljedice su dramatične. Stanovništvo napušta svoja sela, ostavljajući stoku, polja.

Ako ti kažu da si najljepša žena na svijetu, onda znaj da ti se priprema nešto užasno, katastrofalno. To znači da te razapnu na krst, privežu tako da su ti noge raširene, glava okrenuta na dole, a oko tebe masa ljudi. Onda te u tom položaju siluju dok okupljeno mnoštvo pleše oko tebe, urliče i navija, podržavajući silovatelje.

Honorata Kizende potiče iz jednog sela na istoku Konga. Nekada je bila sretno udata. Ova majka petoro djece radila je kao učiteljica u svom selu. A onda su iz Ruande njeno selo napali ustanici iz plemena Hutu. Ona je odvedena sa drugim ženama kao ratni plijen.

Bila sam svačija i ničija žena. Svako ko je želio zadovoljiti svoje seksualne potrebe, bacao se na nas. Na početku su urlali, povikujući: Hrana, hrana, hrana! Na početku smo mislili da žele da nam daju da jedemo. Poslije smo shvatile da smo mi - žene za njih hrana.

U Africi su žene zapravo stub familije. One obrađuju zemlju, oru, žanju, donose vodu, snabdijevaju muškarce i djecu. Ali u Kongu su one degradirane na seksualne objekte. One su plijen svakog muškarca koji nosi oružje, koji ubija, pljačka i siluje, kaže ginekolog Dr. Denis Mukwege:

Klinik für Vergewaltigungsopfer in Goma im Kongo

Jedna od žrtava koja se liječi u Klinici za silovane žene u Gomi

"Kada se pomene silovanje, onda ljudi pred očima imaju određenu sliku o tome šta kroz šta sve te žene prolaze. Ali u ovom slučaju riječ silovanje nije prikladna. Bolje bi to bilo nazvati seksualni teror. Ne znam. Morala bi se pronaći nova riječ koja opisuje šta se ovdje zaprvo dešava."

Honorata Kizende je nakon otmice 18 mjeseci prolazila kroz pakao. Nebrojeno puta je silovana. Doživjela je neopisivu brutalnost.

"Gledala sam kako su uzeli dijete da na njemu isprobju da li su njihovi noževi dovoljno oštri. Dijete su prerezali na dva dijela. Majci su rekli, ne plači, naši noževi su oštri."

Honarata je na kraju je uspjela pobjeći svojim mučiteljima. Tada 49-godišnja žena prešla je 350 km i dospjela u bolnicu u Bukavu. Dva mjeseca je morala ostati u bolnici jer je istovremeno imala 5 teških polnih bolesti, među kojima i sifilis.

Potpuno uništene žene

Dr. Denis Mukwege kaže da je liječio žene, koje su bile "potpuno uništene". One kojima su nakon silovanja pucali u polni organ, probadali ga bajonetima ili spaljivali njihove genitalije.

Dr. Mukwege je osnovao bolnicu Panzi. Već 15 godina on liječi silovane, mučene i osakaćene žene. Tumaini je bilo tek 14 godina kada je pala u ruke paravojnim trupama koje su sebe nazivale "Pobornicima Isusa".

"Žene, koje su im pružile otpor, su najprije ubili. Nekima su prerezali vratove i bacili ih u masovne grobnice. Druge su žive bacili i zakopali u te iste grobnice, ili su ih posipali ključalom vodom ili su ih žive zapalili i pustili da izgore."

Demokratische Republik Kongo Symbolbild Krieg Soldat Vergewaltigung

Vojnici otvoreno ali anonimno pričaju o brutalnostima koje su počinili

Tumaini je oteta i silovana. Bila je namijenjena za zadovljenje seksualnih strasti vođe paravojne grupe. Nakon par sedmica intenzivnog silovanja ostala je trudna. Na porodu sve je krenulo nizbrdo. Dok je djevojčica ležala u trudovima, prišao joj je jedan od ustanika, nožem (mačetom) razrezao vaginu i izvadio mrtvo dijete.

Moje stanje je bivalo sve gore. Nisam mogla kontrolisati uriniranje i fekalije. Moj otmičar je onda odlučio da me, nakon dugog puta, ostavi u nekom šipražju.Onda sam se sama uspjela nekao probiti i doći do kuće.

Potom je prebačena u bolnicu. Tumaini je imala fistule u genitalnom predjelu. To je česta posljedica masovnog silovanja, ili traume prilikom porođaja. Operacijom je fistule moguće ukloniti. Ali žrtve zauvijek ostaju izopćene iz društva. Na taj način se uništavaju cijele zajednice.

Masovna silovanja kao oružje

"Masovna silovanja su oružje u borbi za nalazišta sirovina. Riječ je o jeftinom ali razornom oružju, poput bombe", kaže Dr. Mukwege. Strahote su počele nakon genocida u Ruandi i nakon što je preko granice u Kongo prebjeglo preko milion ljudi. Ali i pored činjenice da službeno vlada mir, patnje žena se nastavljaju, čak i u većim gradovima kao što je Minova.

"Tri muškarca su me silovala. Dvojica sprijeda. Treći je rekao da ne želi tamo gdje su drugi izbacili svoje smeće. Uzeo me je straga. Mislila sam da ću umrijeti."

Počinioci nisu bili neka divlja grupa ustanika, već regularni vojnici kongoležanske armije, koji su došli izfrustrirani nakon što su bili prisiljeni da se prije dvije godine povuku iz Gome, pod naletom tada moćnog ustaničkog pokreta M23.

"Tačno je da smo silovali žene. Nisu nam mogle pobjeći. Vidiš ženu, uhvatiš je, povedeš je sa sobom i radiš s njom šta hoćeš. Poneku, kad s njom završiš, ubiješ. A onda ubiješ i njeno dijete. Siluješ i nastavljaš dalje...", kaže jedan od vojnika.

Vojnici su spremni da anonimno svjedoče šta su radili i kako su divljali po Minovi. To su radili uz znanje pa čak i naredbu svojih oficira. Kazne se za to nisu morali bojati. Silovatelji u Kongu se rijetko izvode pred sud i još rjeđe osuđuju.

"Ja sam sam silovao 53 žene. Među njima su bile one starije između 30 i 40 godina, mlađe, bebe od tri godine pa čak i djecu od pet , šest godina", priznaje jedan vojnik.

Masovni bijeg stanovništva

Sacharow Preis an Denis Mukwege aus Kongo 26.11.2014

Dr. Denis Mukwege: dobitnik ovogodišnje Saharove nagrade Evropskog parlamenta

Prema aktuelnom izvještaju UN-a, u protekle tri godine je 3.600 žena silovano ili podvrgnuto nekoj drugoj vrsti seksualnog nasilja. Dr. Denis Mukwege kaže kako nije mogao ni da zamisli da seks može da izazove takvu tragediju. "Sela su napuštena, ljudi bježe, ostavljajući sve što imaju: stoku, njive, polja. To je područje bogato dragocjenim metalima i sirovinama. Vadi se zlato, kalaj, koltan. Jedan od radnika kaže: "Nema šanse da ovdje ostanem, ako moram da živim u strahu da će mi silovati ženu i kćerku".

Dr. Denis Mukwege ne liječi samo žrtve silovanja. Ovaj 59-godišnjak i dobitnik Saharove nagrade za 2014. je prije dvije godine pred UN-om održao govor i pozvao svijet da se silovanje prizna kao zločin protiv čovječnosti i silovatelji konačno izvede pred sud. Svoj angažman je ovaj otac petero djece skoro platio glavom.

"Banda od pet naoružanih ljudi upala je u moju kuću. Uzeli su moje dvije kćerke kao taoce i čekali na mene." Preživio je samo zato što je jedan njegov saradnik zadržao ubice, pri čemu je izgubio život. Nakon napada je Dr. Mukwege s porodicom prebjegao u Belgiju u egzil. Ali žene iz Konga ga nisu zaboravile. Stalno su mu slale pisma i molile da se vrati.

"Bio sam potresen kada sam vidio da me mole da se vratim. Kada se nisam odazvao na njihov poziv, počeli su da skupljaju novac, prodajući voće, da bi mi kupili kartu da dođem. Novac mi naravno nije bio potreban. Ali tada sam sebi rekao da moj život nije vrijedniji od njihovog i da se moram vratiti.

Dr. Mukwege od tada radi za "Panzi-Hospital" i živi u krugu bolnice. Nastavio je borbu protiv nečovječnog postupanja prema ženama u Kongu. Saharova nagrada ga nije posebno obradovala. "Dobio sam mnoge nagrade. No, stvari se nisu promijenile, niti pokrenule s mrtve tačke. Za mene je besmisleno dobijati nagradu, ako time ništa ne mogu da promijenim."