Nevidljivi čovjek

Tog se jutra probudio pun snage i poleta. Dok je vezivao kravatu zadovoljan svojom visinom u ogledalu, odlučio je na posao otići pješke. Napunio je džepove bombonama, naredio vozaču i obezbjeđenju da ga prate iz bezbjedne daljine i izašao na ulicu.
A onda se desilo nešto neobično. U staklu izloga s golim lutkama pred kojim je zastao nije bilo njegovog odraza. Odrazi drugih prolaznika promicali su desno i lijevo, ali na mjestu njegovog tvrdoglavo je stajao plastični lutak. Promijenio je mjesto, udaljio se, pomaknuo ustranu, sve bez rezultata. Potražio je bolji izlog, ali se čudna stvar ponovila. Odlučio je da tome ne pridaje značaj i krenuo glavnom ulicom prema svome ofisu.
Pažnju mu je privukla mlada žena s bebom u kolicima. Stao je, nasmiješio se, izvadio bombonu iz džepa (u omotu sa znakom njegove kancelarije i sa zastavom Evropske Unije) i spustio je u kolica. Ali su i kolica i žena bukvalno prošli kroz njega.

Osvrnuo se. Nikome to nije bilo čudno. Niko, zapravo, nije na to ni obratio pažnju.
Onda je spazio džeparoša na djelu. Nekoj nesretnici je izvlačio novčanik iz tašne. Povikao je, ali niko se nije osvrnuo. Lice džeparoša bilo mu je poznato odnekle. Onda se sjetio. S neke izborne liste, ali koje stranke, nije se mogao sjetiti. Ionako su ta lica sva manje-više ista.

Nekoliko koraka dalje stajao je policajac i igrao se mobitelom. Prišao mu je i pozvao ga po imenu koje je stajalo na znački. Policajac je nastavio da kucka sms. Prstom ga je ubo u grudi, ali mu je ruka prošla kroz uniformu. Zavirio je u displej mobitela. Poruka se ticala klađenja. Trebalo bi, pomisli, saznati ima li u ovoj državi više kladionica ili policijaca. Okrenu mu leđa i produži dalje. Usput pokradenoj ženi spusti par bombona u otkopčanu tašnu.

A onda kroz jedan prolaz u zadnjem dvorištu barokne zgrade, ugleda par starih ljudi kako prebiru po kanti za đubre. Imali su pristojnu odjeću i nisu bili prljavi.
- Sramota me, rekla je žena. Vidjeće nas komšije.
- Pa šta ako nas vide. Ne krademo.
- Nije sramota krasti, sramota je prositi, rekla je žena.
Nevidljivi čovjek zaviri u kesu koju je muškarac je punio trulim jabukama i spusti u nju dvije bombone.

Vrati se na glavnu ulicu. Po gužvi na na tramvajskoj stanici zaključi da javni prevoz opet ne radi. Sjeti se za danas zakazanih demonstracija. Ko zakunja na izborima, probudi se na ulici, zapisa u svoj notes male misli visokih ljudi. Zatrebaće za neko saopštenje. Tako im i treba, kad glasaju kao da prevrću po kontejneru sa đubretom. Iako, iskreno, ponuda i jeste kontejnerska. Izgleda šareno, ali isto smrdi. Nema veze koja je stranka, što je veće đubre, to mu je duži mandat. Ali šta da se radi, kad su takvi najbolji za biznis. Rasprodaju tuđe baštine da bi kupili glasove razbaštinjenih, na svojim trbusima popuštaju kaiševe, oko tuđih vratova ih stežu.

Gdje prestaje jedno a počinje drugo

Nevidljivi čovjek priđe dvojici muškaraca s pozlaćenim Titovim potpisima u reverima pohabanih sakoa. Čitali su naslove u izlogu trafike i svađali se. Jedan je psovao desnicu, drugi ljevicu, ili se nisu slagali u tome gdje prestaje jedno a počine drugo. Kako se od komuniste postane lagumdžija, zajapurio se jedan. Gdje je ta štamparija u kojoj se crvene knjižice preštampavaju u zelene novčanice? Kad su slobodnu teritoriju zamijenili poslovni prostori? Djedovi ti u zatvoru prevode Kapital, ti ga u kabinetu oplođavaš. Radnicima zavrćeš ruku a bankarima je ljubiš. Narod na ulici, a ti na utakmici...
Skandiranje demonstrata prekinu razgovor. Ulicom prema njima kretala se masa demonstranata. Lopovi, lopovi, vikali su, a na transparentima je pisalo Ne damo Ljutu, Fabrike radnicima, I bebe su ljudi, Sudije, lopovi...

Ovo zadnje, posumnja Nevidljivi čovjek, moglo bi se ticati i Ustavnog suda. Njegove su sudije, a ne parlamentarni zastupnici, proglasili zakon o matičnom broju nevažećim. Pokazali su više brige za mrtvorođenu državu nego za novorođenu djecu. Ali šta drugo očekivati od pravnog sistema u kojem stranke šiju sudačke toge?

Prilkuči se demonstrantima i podijeli im ostatak bombona. A onda u skandiranju začu i svoje ime. Masa je tražila da se umiješa, da ne sjedi u svojoj visokoj fotelji kao vrhovni cinik, kao kum na svadbi mafijaša koji dječurliji baca bombone umjesto novca, kao spasilac koji davljeniku umjesto ruke daje lekcije iz plivanja. Bilo mu je žao te ljudske stoke koja bi da pase izvan stranačkih torova, usred stočarske Evrope potrebite za čistom vunom i oštambiljanim mesom. Ali ne zato što su poniženi, prevareni, pokradeni, uronjeni u mržnju kao u formalin, nego zato što još uvijek, i nakon dvadeset godina, vjeruju da moć sjedi u istoj stolici s pravdom. I tada, u masi, stisnut toplim tijelima, doživi halucinaciju!

Trgovci i krivokletnici raspinju Isusa, a on pere ruke i gura mu bombone u rane...
To ga uplaši, požuri naprijed, i izbi sam prvi pred ulaz u Parlament. U staklu vrata, čas prije nego će se otvoriti, ugleda svoj odraz. S olakšanjem shvati da nije više nevidljiv. Dostojanstveno ušeta u hol, kao Alisa kroz ogledalo, u graju zabrinutih glasova...
Da ih umiri i da se pohvali, izvrnu džepove, raširi prazne dlanove, i ne bez ponosa objasni:
- Primjenjivao sam bombonske ovlasti.

Autor: Nenad Veličković
Odg. urednica: Jasmina Rose