1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Neuvjerljiv - Bushov govor u Budimpešti

John F. Kennedy, Jimy Carter oder Ronald Reagan: svi ti američki predsjednici svojevremeno su u Evropi držali govore na temu slobode. Prije svega oni su tada apelirali na sovjetske vlastodršce da narodima istočne Evrope omoguće život u slobodi. Oni su tražili pravo samoopredjeljenja za te narode, i bili su sigurni u podršku slobodnog svijeta jednako kao i pljeska u svojoj američkoj domovini. Juče je i sadašnji predsjednik george W. Bush pokušao nastaviti tu tradiciju svojim govorom u Budimpešti. Ali uspjelo mu to nije.

Bush prilikom govora u Budimpešti

Bush prilikom govora u Budimpešti

Najvažnija razlika u odnosu na vremena reagana i njegovih predhodnika: Sovjetskog saveza, nekadašnjeg carstva zla, više nema. Mada se idanas s pravom može Kremlj optužiti za kršenje ljudskih prava – i Rusija se ipak nalazi na putu demokracije, a nikako ne diktature. S druge strane apeli na slobodu djeluju utoliko snažnije, ukoliko više se govornik osvrće na sadašnjost. A američki predsjednik se u svom govoru prije svega prisjećao ustanka u Budimpešti 1956 godine. Vezu sa sadašnjošću Bush je pokušao uspostaviti upućujući na situaciju u Iraku, po načelu: jednako kao što su se Mađari1956 borili za slobodu, tako to činimo i mi danas u Iraku.

Ali ova usporedba nije na mjestu, kao što se to sa mnogim historijskim usporedbama dešava. Ne može se ni zamisliti što bi se desilo kada bi Iračani stvarno mogli odlučivati o tome da li su američke jedinice dobrodišle ili nisu. U arapskom svijetu mnogi uspoređuju svojevremeno okupaciju Afganistana od strane sovjetskih trupa 1979 sa današnjim stacioniranjem američkih trupa u Iraku. Bush bi tu naravno – i to s pravom – odbacio bilo kakvu usporedbu. Jer bez američkih snaga bi Iraku prijetio pad u ponor građanskog rata. Ipak, mada tome jeste tako, Bushu nije pošlo za rukom da američke snage prikaže kao oslobodioce.

Razlog tome nije u govoru, koji se bazirao na poznatoj crno-bijeloj shemi. Razlog tome je prije svega u politici SAD i njihovog najvišeg predstavnika. Onaj tko – kao što to čini Bush – polaže pravo na vodeću ulogu u borbi za slobodu i poštovanje ljudskih prava, taj bi morao barem biti vjerodostojan. A Amerikanci to danas nisu u onoj mjeri u kojoj su bili 1956 godine. Suviše često su u posljednje vrijeme zabilježeni slučajevi kršenja ljudskih prava, suviše često su američki vojnici ubijali civile ili ih mučili. Nije moguće slagati se i sa jednim i sa drugim: s hjedne strane sa sa zaštitom ljudskih prava, a s druge sa zatvorom u Guantanamu. Nije moguće s jedne strane zalagati se za pravnu sigurnost, a s druge ju uskraćivati vlastitim zatvorenicima. 11. sptembar 2001 ne može vječno služiti kao isprika za to da odredbe međunarodnog prava važe za sve druge, samo ne za supersilu SAD.

Ukoliko je u Budimpešti netko bio zaslužio pohvalu, bio je to prije svih mađarski predsjednik Laszlo Solyom. On je Bushu rekao da borba protiv međunarodnog terorizma može biti uspješna jedino ukoliko se pri svakom koraku postuju pravila međunarodnog prava i štite ljudska prava. U tome on je potpuno u pravu.