Neuspjeh kao šansa

Sirijska armija i naouržani pobunjenici prestaju s brobama, novinari i humanitarci mogu nesmetano da rade, uhapšeni po proizvoljnom principu se oslobođaju, opozicija učestvuje u političkom životu, a protivnici režima mogu nesmetano da demonstriraju - lijep plan.

Ovaj plan sa svojih šest tačaka, specijalnog predstavnika za Siriju, Kofija Anana, trebalo je u četvrtak (11.4.) da stupi na snagu. Do četvrtka ujutro su zaraćene strane imale vremena da obustave borbe. No, umjesto da počne s povlačenjem trupa, režim je bombardovao uporište opozicije, grad Homs. Ali, ni pobunjenici ne prestaju s borbama.

Politika nasilja

Tako predsjednik Bašar al Asad ostaje doslijedan. Od početka protesta prije godinu dana, Asad lažnim reformama i diplomatskim vrludanjima reaguje na međunarodne i unutrašnje pritiske, ne ostavljajući sumnju u svoju strategiju: nasilno potući opoziciju. Prema podacima Ujedinjenih nacija u Siriji je od početka sukoba smrtno stradalo 8.000 ljudi.

Sirijska elita i dalje vjeruje da iz ovog konflikta može da izađe kao pobjednik. A za to imaju i ozbiljne razloge: slabo naoružana "Slobodna armija Sirije" - zapravo više konglomerat naoružanih grupa - nema šanse protiv sirijske vojne mašinerije koja je u najvećem dijelu i dalje lojalna vladi u Damasku. I među stanovništvom Asad ima još mnogo pristalica, i to ne samo u manjinskim alavitima i hrišćanima, već i među većinskim sunitima. Tu je još i podrška Rusije i Kine koji su osujetili u Savjetu bezbjednosti bilo kakvu osudu Asadovog režima.

Ali, Asadu ipak prijeti to da će izgubiti posljednje saveznike u Savjetu bezbjednosti. Rusija i Kina podržavaju Ananov mirovni plan, jer on obavezuje i pobunjenike na prekid borbi, ali ne isključuje ni opstanak Asadovog režima. Vlade obiju ovih zemalja pozvale su sirijsku vladu da se drži svojih obaveza. Ako Asad ne napravi zaokret, onda to ne može da ostane samo na mlakom pozivu.

Pojačati pritisak

Upravo tu je ključ rješenja mira u Siriji. Jer, i Moskva i Peking, doduše sa zakašnjenjem, smatraju da Asadov režim nije održiv, a samim tim dovodi se u pitanje i sirijski aparat moći. Do sada su se "Slobodnoj sirijskoj armiji" priključili samo niže rangirani vojnici. Visoki funkcioner Abdo Hosam al Din, zamjenik u Ministarstvu za naftu još uvijek je izuzetak.

No, zaokret Rusije i Kine bio bi zapravo signal eliti na visokim funkcijama da postojeći sistem nema budućnosti. Osim toga, proširenje sankcija na resurse režima mogle bi da dovedu u pitanje lojalnost njegovih pristalica. To se u nejvećem dijelu odnosi na armiju koja najveći dio svog naouržanja dobija iz Rusije. Sankcije Zapada i Arapske lige takođe su teško pogodile Siriju. Energije ili pak osnovnih životnih namirnica je sve manje a nezaposlenost je u porastu.

Kako bi se došlo do mirovnog rješenja u Siriji, međunarodni pritisak mora da raste. S obzirom na to koliko se dnevno ljudi ubija, ovi procesi su bolno spori. Ali, ne postoji prečica. Iako vlade Saudisjke Arabije i drugih arapskih zemalja izgleda vjeruju da će pomoći naoružavanjem pobunjenika, međutim, odnos snaga se time neće riješiti a civilno stanovništvo neće biti sigurnije. Naprotiv. 

Sa novim naoružavanjem raste opasnost od dugog i krvavog građanskog rata u kojem će jedna protiv druge biti religiozne zajednice i u koji svaka sila, koja bi pokušala da intervencijom spolja promijeni režim, može da bude uvučena. Tako je Zapad dobro reagovao odbivši vojnu intervenciju kao u slučaju Libije i pokušava da u slučaju Sirije angažuje Rusiju i Kinu.

Autor: Denis Štute

Odgovorni urednik: Svetozar Savić