Neprijatelj mog neprijatelja, je moj...

"Neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj". Tako glasi moto realne politike. Iran je stoga morao da se nađe na listi gostiju, kada su predstavnici 60 zemalja u Briselu razgovarali o daljim koracima protiv tzv. "Islamske države" (IS). Jer i Iran se bori protiv IS-a. Navodno u toj borbi koristi i borbene avione. SAD su potvrdile izvještaje o tome, dok je Iran to demantirao. To međutim ukazuje na sljedeće: u živom pijesku Srednjeg istoka nije sve baš tako, kao što moto realne politike sugerira. Jer neprijatelj mog neprijatelja vrlo brzo postaje neprijatelj mog prijatelja.

U konkretnom slučaju stvari izgledaju ovako: Iran sa SAD, Zapadom i cijelom međunarodnom zajednicom dijeli neprijatelja "Islamsku državu". "Islamska država" je i neprijatelj američkih saveznika Izraela i Saudijske Arabije. Iran je istovremeno prijatelj neprijatelja. Konkretno: sirijski predsjednik Bašar el-Asad se zahvaljujući ruskoj i iranskoj pomoći i dalje održava na vlasti u ratu koji traje već godinama. Ponekad i prijatelji postanu neprijatelji. Avioni, kojima je Iran napao položaje IS-a, su američke proizvodnje. Fantom F4 je isporučen Iranu, kada je tamo na vlasti bio šah, koji je opet bio prijatelj sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Iran cementira uticaj u Iraku

Puno toga govori u prilog činjenici da je Iran zaista upotrijebio borbene avione u cilju suzbijanja džihadističke paravojske. Već godinama Teheran širi svoj uticaj u Iraku. Iranska Revolucionarna garda raspolaže specijalnom jedinicom za operacije u inostranstvu pod nazivom Al-Kuds brigade. Njihov komandant se ovog ljeta fotografisao u Iraku. Razlozi za iranski angažman su očiti. Napredovanje IS-a ugrožava uticaj Irana u Iraku. Osim toga, ratnici "Islamske države" su prijetnja glavnim šiitskim svetištima, koje bi mogli da unište. Za Iran, kojim dominiraju upravo šiiti, to je horor-scenario. Nakon što je IS pregazio Mosul - drugi po veličini grad u Iraku, potrajalo je dva mjeseca dok SAD nije uputila pomoć svojim saveznicima - u vidu zračnih napada. Irance nije trebalo dugo moliti. Brzo slanje oružja i vojnih savjetnika, u trenutku najveće potrebe, cementiralo je uticaj Teherana u regionu.

Svi putevi vode preko Irana

Američki predsjednik Barack Obama je spoznao da na Srednjem Istoku svi putevi vode ka Iranu i da ga nijedan ne mimoilazi, ako se u vidu imaju brojna krizna žarišta, relativna stabilnost i uticaj Teherana na susjedne zemlje. Sredinom oktobra je Obama napisao svoje četvrto pismo vrhovnom vođi, ajatolahu Hameneiju. U pismu je Obama podvukao da zračni napadi nemaju za cilj da oslabe poziciju Teherana, niti poziciju iranskog saveznika Bašara el Asada. Američki predsjednik je čak u izgled stavio zajedničku saradnju u borbi protiv "Islamske države".

Ta saradnja je međutim bila uslovljena ili se povezivala sa sporazumom o iranskom atomskom programu. No, krajem novembra nije došlo do sporazuma. Unutrašnjo-političke blokade u Wašingtonu i Teheranu bile su prevelike. Konzervativni hardlajneri u Teheranu spriječili su okretanje prema SAD. I obrnuto, američki sokolovi - tvrdolinijaši žele u svojoj zemlji ali i kod saveznika kao što su Izrael i Saudijska Arabija da se na Iran gleda kao na izolovanog pariju, koji je prijetnja svjetskom miru.

Iranska vlada puna američkih apsolvenata

I tako trenutno postoje dvije paralelne vojne kampanje protiv radikalne organizacije "Islamska država". Jednu vodi Iran, drugu SAD i njeni saveznici. Obje strane polažu veliku pažnju na to da se naglasi da između njih nema nikakve saradnje i dogovora. Ali moglo bi se pretpostaviti da iza kulisa Bagdad posreduje između ove dvije strane. One do sada nisu došle u sukob na iračkim ratištima. To međutim nije dovoljno.

Srednji istok je previše važan i premalo stabilan da ključni igrači ne bi trebalo da razgovaraju jedni s drugima. Vrijeme je da se Iran pokrene i fundamentalističkim tvrdolinijašima u sopstvenoj zemlji pokaže granice. Za to je potrebno da djeluje ajatolah Hameneji, koji ne pokazuje baš da je spreman za to. U kabinetu opet sjede i oni iranski političari, koji u SAD ne vide najvećeg sotonu. Ironija sudbine je da je čak sedam ministara iranske vlade studiralo na elitnim američkim univerzitetima. Ni u jednoj vladi na svijetu, izuzev američkoj, ne sjedi više (bivših) američkih apsolvenata.