1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Neontokratija

Zakon jasno kaže: kada kao profesor navršiš 65 godina starosti, moraš u penziju. Ali - naravno - postoje iznimke: uz malo spretnosti to se može produžiti za godinu, pa za još jednu...sve dok se neko mlađi ne osokoli.

Lampa i konac

Lampa i konac

Čovjek ne može da se ne razniježi pred ovom simbiozom stakla i hlorofila u prostorima Sarajevskog univerziteta. Nečija brižna ruka odlučila je da podari drugi život potrošenoj neonskoj cijevi, dajući joj plemenitu misiju da drži uspravnom i živom mladu razbujalu biljku. (Pečatni konac u ovom zagrljaju lampe i fikusa svjedoči o javnom i zvaničnom karakteru cijele instalacije.) Ima li u Evropi ijednog univerziteta koji bi se mogao pohvaliti ovakvim primjerom snalažljivosti, ovakvim trijumfom plemenite improvizacije u službi humanih potreba i korisne štedljivosti, ili je ovaj unikat relikt socijalističke duhovnosti? Uvezuje li ona birokratskim koncem mlade naučne kadrove i profesore s ostvarenim uslovima za penzionisanje? Ili je stvar tu obrnuta, pa se ne oslanja biljka na cijev, nego cijev parazitira na biljci? Vrijedi ovu hipotezu provjeriti naučnim metodom:

Zakon je na prvi pogled jasan: profesor si, imaš 65 godina, ideš u penziju, prepusti svoje mjesto mlađima. Međutim, ako mlađih nema, onda možeš ostati na svom mjestu još jednu godinu, pa ako ni tada mladih ne bude, još jednu godinu, i tako pet godina. Onda će se, svi se tome molimo, valjda mlađi odnekud pojaviti.

Zgrada Univerziteta u Sarajevu

Nije lako svog profesora osuditi na mirovanje - zgrada Univerziteta u Sarajevu

Porodična i patrijarhalna atmosfera

U praksi, ma kako to čudno zvučalo, pored svih silnih bosanskohercegovačkih fakulteta i univerziteta i odbranjenih doktorata i magistarskih radova, naučnog podmlatka nema. Nekako je postalo normalno da se konkursi raspisuju a da se na njih mlađi ne javljaju. Najčešće se ne javljaju zato što ne žele biti konkurencija svojim profesorima kojima su zahvalni jer su ih izabrali za asistente. Odriču se pet godina svoje karijere u korist profesora koji se odriču pet godina svoje penzije. U porodičnoj i patrijarhalnoj atmosferi Zakon se zaobilazi iz razloga koje bi neko nazvao humanim i solidarnim. Nije lako starog čovjeka i pri tom svog profesora osuditi na mirovanje, makar za njim stajalo 40 godina akademskih privilegija i prihodovanja na više paralelnih kolosjeka.

Naime, profesor (A) u toku svog četrdesetogodišnjeg radnog vijeka školuje kadrove na tri nivoa. Drži predavanja na (a) dodiplomskom (plata), (b) postdiplomskom (honorar) i (c) doktoralnom (honorar) studiju. Također ostvaruje prihode izdajući certifikate o znanju kandidatima, naplaćujući svoj rad kroz mentorstvo i članstvo u komisijama za odbrane magistarskih i doktorskih teza. (Koje kandidati plaćaju!) Najzad, prihode ostvaruju od svojih (d) knjiga, koje nerijetko studenti i biblioteke moraju kupovati.

A < A > B = da bi zadržao dobar posao prenošenja znanja profesor dokazuje da znanje nije prenosio dobro

A < A > B = da bi zadržao dobar posao prenošenja znanja profesor dokazuje da znanje nije prenosio dobro

Jednadžba naopake logike

Matematički, to bi se moglo izraziti ovako: A = a + b + c + d .

Rezultat njihovog rada jeste mladi kadar B.

Kandidat (B), da bi došao u poziciju profesora mora steći tri diplome (a, b, c) i mora objaviti neke radove ili knjige (d), odnosno: a + b + c + d = B

Kada se na konkurs prijave A i B, ispostavi se da a + b + c + d ≠ a + b + c + d. Komisija koju čine 3A (nije li to neka vrsta sukoba interesa?) zaključi da doktorska disertacija ili objavljeni radovi mlađeg kandidata nisu dovoljno dobri i da on sa svojim diplomama (koje je pošteno platio a profesori pošteno naplatili, vidi gornje jednačine) ipak nije dostojan kandidat. Tako jedna te ista diploma ima dvije vrijednosti: jednu kad je u rukama kupca a drugu kad je u rukama konkurencije. Matematički se to može izraziti ovako: A B, a aforistički ovako: Da bi zadržao dobar posao prenošenja znanja profesor dokazuje da znanje nije prenosio dobro.

Drugim riječima, ova neontokratska praksa braneći pravo profesora na prekovremenu karijeru ističe u njoj brigu za vlastite prihode i privilegije umjesto za razvoj nauke i napredak naučnog podmladka.

Prenese li se ta logika na sliku s početka priče, univerzitet je žardinjera u kojoj se biljkama neonke drže uspravnim.

Autor: Nenad Veličković

Odg. ur.: Z. Arbutina