1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Neonacisti su samo simptom

Njemačke savezne države podnijele su zahtjev Ustavnom sudu za zabranu Nacionaldemokratske partije (NPD). Koliko god da su motivi časni, suštinski je problem mnogo dublji.

NPD je protivustavna partija. Ko u to sumnja, njemu se preporučuje da baci pogled u Ustav, konkretno član 21, pasus 2: „Partije koje za cilj imaju ograničavanje ili ukidanje slobodarskog demokratskog poretka ili ugrožavanje Savezne Republike Njemačke, ili je ponašanje njihovih članova takvo – protivustavne su.“

Naravno da NPD pokušava, manje ili više vješto, da izbjegne stvaranje utiska da želi da ukloni demokratiju ili čak ugrozi stabilnost Savezne Republike. Zapravo nema ozbiljnih indicija za to da ta desnoekstremna partija planira prevrat. Kao jedini prepoznatljiv i dokaziv kriterijum za protivustavnost ostaje njena agresivno-borbena politika. I baš tu se NPD može napasti, ako se pod slobodarsko demokratskim poretkom podrazumijeva više od pukog političko-teoretskog pojma.

Pogled u Ustav uvijek je poučan

U životnu nema i ne smije biti kompromisa. Radi se o mirnom, tolerantnom suživotu svih ljudi. I tu nije zgoreg ponovo citirati Ustav, član 3, pasus 3: „Niko ne smije da bude diskriminisan ili povlašćen na osnovu pola, porekla, rase, jezika, domovine, vere, religijskih ili političkih shvatanja.“

U osnovi je to NPD-u strano – u njihovom programu stoji nešto sasvim suprotno: „Masovno useljavanje“ i „promjena etničkih većina“ konsekventno se odbijaju kao „napad na integritet i identitet našeg naroda“. Suština je otvoreno rasistička i ksenofobična: oni traže konsekventnu deportaciju „kriminalnih stranaca“, kao i „doživotnu zabranu za ulazak u zemlju“, vraćanje nezaposlenih i stranaca iz „stranih kultura“ u njihove domovine, „kako bi se efektivno zaštitila njihova socijalna država, baš kao i njihov nacionalni identitet“.

Između izražavanja mišljenja i podbunjivanja naroda

Takav stav je za osudu, a njihov jezik izaziva gnušanje. Ali da li je to dovoljno za zabranu stranke? Jasan odgovor je: ne! Pravno gledano, takva retorika mogla bi da prođe najvjerovatnije kao „dozvoljeno izražavanje mišljenja“. U najboljem slučaju bi funkcioneri ili simpatizeri tu neukusnu partiju mogli da tuže u pojedinačnom slučaju zbog vrijeđanja ili pobunjivanja naroda. Ali NPD nikako nema potencijal za ugrožavanje sistema. Ko tvrdi suprotno, samo im neželjeno još više podiže rejting.

Marcel Fürstenau

Marcel Fürstenau

Savezna Vlada i Bundestag najviše strahuju od drugog pravnog poraza (prvi zahtjev za zabranu podnijele su te dvije institucije 2003. i on nije prošao na Ustavnom sudu prim. ur). Zato su ovog puta pustili da same savezne države podnesu zahtjev. Dakle, ne može se govoriti o signalu konsolidacije kao prije deset godina. To NPD vidi kao pobjednički poen. Možda je trijumf mali, ali je neprijatan i mogao se izbjeći. Insistiranje na drugom zahtjevu ima znatno dublje razloge. Time se otkriva dosta i o njemačkoj društvenoj politici i neuspjehu vlasti na saveznom nivou u vezi sa neonacističkom grupom Nacionalsocijalističko podzemlje (NSU).

Nečista savest istinskih demokrata

U Meklenburg-Zapadnoj Pomeraniji i Saksoniji, članovi NPD-a su poslanici u pokrajinskim parlamentima. Tu binu naširoko koriste za svoju propagandu. Sa tim bi samouvjerene demokratske partije trebalo suvereno da izađu na kraju. Ipak, povremeno ih muči nečista savjest. Desni radikali prije svega nastupaju u ruralnim regionima sa visokom nezaposlenošću i drugim socijalnim problemima kao „čestiti sagovornici“, koji se brinu o zapostavljenima. Ta briga ide ruku pod ruku sa parolama protiv stranaca, a preko svega toga se prelazi ili se to čak rado prihvata.

Kod NSU, čiji članovi su počinili deset ubistava iz rasisitičkih razloga, situacija je još složenija i nepreglednija. Ima i personalnih dodirnih tačaka sa NPD-om, kao što pokazuje Ralf Voleben u procesu pred minhenskim Pokrajinskim sudom, optužen za saučesništvo u ubistvu. On je bio funkcioner NPD visokog ranga u Tiringiji, odakle potiču i ubice NSU. Ali čak ni u slučaju da Voleben bude osuđen, to neće biti dokaz o kolektivnom saučesništvu čitave NPD (koja ima oko 6.000 članova).

Oskudni dokazi

Dokazi sa kojima savezne države pokušavaju da iznude zabranu NPD-a, su sveukupno oskudni. Njihov dokazni materijal bazira se, prema zvaničnim tvrdnjama, isključivo na opšte dostupnim izvorima. To su programi, saopštenja za štampu, kongresi stranaka, demonstracije. Saznanja plaćenih špijuna Ureda za zaštitu ustavnog poretka navodno nisu uzeta u obzir. Nepregledna uloga tih informanata je za Savezni ustavni sud 2003. bio razlog da čak i ne dozvoli da se sasluša zahtjev za zabranu.

Čuvari ustava sada se bave zahtjevom za zabranu NPD i u kontekstu serije ubistava NSU i jačanja desnopoulističkih partija u Evropi. Sudije u svom tom metežu moraju da sačuvaju trezveni stav pravne države. Ako dođe do procesa, presuda bi mogla da bude izrečena već iduće godine.

Rasizma ima nezavisno od NPD-a

Nezavisno od toga, dvije stvari su sigurne, dokumentovane mnogobrojnim studijama i odborima za istragu: u Njemačkoj su široko rasprostranjeni mizantropski stavovi. A što se tiče NSU, Služba za zaštitu ustavnog poretka potpuno je zakazala. Ima i nešto što je važnije od zabrane NPD-a, a to je pitanje političke i društvene odgovornosti za mržnju prema strancima i rasizam – i kako se uspješno boriti protiv tih fenomena.

Autor: Marsel Firstenau

Odgovorni urednici: I. Ivanović / M. Smajić