Nemoc i spremnost na pruzanje pomoci

Godinu dana nakon katastrofe izazvane tsunamijem pvucen je bilans. Mrtvi su prebrojani, izracunata je ukupna materijalna steta i kritikovana upotreba sredstava novcane pomoci. Suma-sumarum: medjunarodne organizacije za pruzanje pomoci su svojim angazmanom sprijecile katastrofu nakon katastrofe. Ljudi nikad do sad nisu dali toliko velikodusno novac za pomoc, ali velika sima nije nikad stigla do onih kojima je ta bpomoc bila neophodna. Cesto je obnova porusenih podrucja traala presporo zbog mjesne birokratije. I politicki gledano bilans je moguce procijeniti na dva nacina: nakon tsunamija je u indonezanskom Acehu postignut mirovni sporazum, u Sri Lanki je opet gradjanski rat nastavljen po grobovima zrtava tsunamija.

Da li se ovakva katastrofa moze zaboraviti nakon ovakvog bilansa. Ne moze. Zelja da se vrati svakodnevica, potreba za sigurnoscu i kontrolom nad normalnim zivotom, sve to je ljudski. Ali tsunami u indijsom okeanu je pokazao da su sve te potrebe ipak ogranicene prirodom. Prirodne katastrofe takvih razmjera covjek ne moze obuzdati, ne moze ich predvidjeti, a rane tesko zacjeljuju.

Sjecanje na katastrofu od prije godinu dana nije povod za nabrajanje gresaka humanitaraca. Naravno mora biti kontrolisano kuda die humanitarna pomoc. Ali vaznije je to da ni puno bolje organizovana akcija pomci ne bi vratila u zivot stotine hiljada mrtvih.

Tsunami je pouka za ljude koji treba da shvate da su nemocni pred snagom prirode. Velika spremnost na pruzanje pomoci pokazala je da ljudi sirom svijeta saosjecaju sa pogodjenima, koji su se ipak neobicno trudili i uspijevali vrlo brzo da uspostave djelimicno normalni zivot.To je moguce samo zu velika novcana sredstva: ako nisu sve kuce ponovo izgradjene nakon godinu dana, bice za dvije godine. Gubitak djece, roditelja, rodbine – niko nikada nece moci nadoknaditi.

Ono sto ostaje je strah i nesigurnost. Doduse, sada postoje novi sistemi upozorenja. Ali covjek ne zna gdje, kada, i da li ce priroda opet da ispolji svoju nagu- sutra ili za deset, ili za 100 godina. U indijskom ili pacifickom okeanu ili mozda cak u sredozemlju? I dok je covjek obuzdavao obale i gradio sisteme upozorenja od tsunamija- u oktobru je katastrofalni zemljotres pogodio Pakistan.

Za tsunami nema odgovornih, cak i ako neki kriticki govore suprotno. Ali i pored te strasne istine, mnogi ljudi su nakon tsunamija dali svoj najbolji doprinos: pomoc do iznemoglosti, vjernici su u teskim uslovima ipak dostojno sahranili mrtve, mnogi su dali novac, pobunjenici su polozili oruzje. To je ono najmanje sto je neophodno svim zrtvama katastrofe, ne samo tsunamija vec i zrtvama zemljotresa u Pakistanu, iako je to samo kap na usijanom kamenu. Ukratko- to je ono sto je covjek u stanju da ucini.A tsunami je pokazao da je to istovremeno i mnogo i malo.