Nema olimpijskog mira u Ukrajini

Rusko veleposlanstvo u Kijevu je zapušteno, diplomati su otišli, samo su još stražari tu. Tek nedavno je dolazak novog ruskog veleposlanika propao zato što mu je ukrajinska vlada odbila dati akreditiv. U Moskvi, opet, već mjesecima nema veleposlanika iz Kijeva. De facto, dakle, trenutačno nema diplomatskih odnosa između dviju zemalja - bez da je ikad službeno došlo do raskida.

Stiže li "veliki" rat?

U tom diplomatskom neodlučnom stanju bi pesimisti mogli vidjeti daljnji znak predstojećeg "velikog" rata između dviju zemalja. Indicija za to doista i ima nekoliko. Tako se borbe na liniji razgraničenja na istoku iz tjedna u tjedan pooštravaju. Mirovni sporazum iz Minska je postao samo jedna više krvava makulatura. Promatrači izvještavaju o tome kako se sve više teškog naoružanja dovozi na frontu. Vojni stručnjaci u Rusiji i zemljama NATO-a usto govore o kretanjima ruskih vojnih postrojbi u graničnom području. Govori se o "pregrupiranjima" ili o postrojavanju. Prijeteće zvuči oboje.

A sada još i ovo: ruska tajna služba FSB je navodno spriječila terorističku operaciju Ukrajinaca na poluotoku Krimu; navodi se i da su dvojica Rusa tijekom te navodne ukrajinske agresije smrtno stradala. Odmah je predsjednik Rusije Vladimir Putin iz toga zaključio da se neće održati razgovori o Sporazumu iz Minska. Traži li Rusija samo još izgovor kako bi krenula u akciju?

Zar nije i rat Rusije protiv Gruzije - točno prije osam godina - također izbio u kolovozu? Zar nisu i tada Olimpijske igre skrenule pozornost svjetske javnosti? Zar ne djeluje Zapad kao da je paraliziran - Sjedinjene Američke Države u izbornoj borbi, Europljani oslabljeni? Kad, ako ne sad? To pitanje bi mogli postavljati tvrdolinijaši u Kremlju i kupati se u svojim ekspanzionističkim žudnjama. Jer, s njihovog velikorusko-imperijalističkog gledišta aneksija poluotoka Krima i skrivena vojna podrška za separatiste u Donbasu zasigurno ne bi trebale biti zadnja riječ.

Pokvarena fešta za Dan neovisnosti

Iz takvih nagađanja, interpretacija vojnih činjenica i činjenica o borbama u istočnoj Ukrajini nastaje jedan koktel koji ima ukus ratnog straha. Mješavina nastala u Kremlju čiji smrad u Kijevu izaziva stres, a u Bruxellesu, Berlinu i Parizu mučnine. Jer Putin pomoću vojnih prijetnji očito želi postati gospodarom svih onih procesa koji bi već uskoro mogli odlučiti o sudbini Ukrajine. Tu poziciju moći bi, međutim, rusko vodstvo moglo izgubiti ukoliko zarad jednog kopnenog mosta u istočnoj Ukrajini riskira otvoreni rat. Gospodarske sankcije Zapada bi se vjerojatno još jednom pooštrile, a rusko gospodarstvo bi dalje oslabilo.

Tako da Rusija, dakle, zasad ostaje tek pri prijetnjama i bockanju. 24. kolovoza Ukrajina slavi četvrt stoljeća neovisnosti od Moskve. I očito je da moćnici iz Kremlja Ukrajincima tu feštu žele dobrano pokvariti.