1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Nema magle u Maglaju

"Brzi preko Bosne", danas se zaustavio u Maglaju, jednom od najstarijih gradova u BiH. Ljiljana Pirolić je "bacila" pogled sa tvrđave iz 13. vijeka i srela dosta zanimljivih ljudi koji se nadaju boljem sutra.

Dobro došli u Maglaj

Dobro došli u Maglaj

Fehim Zildžić je majstor za sve. Bio je klesar, automehaničar, bravar, tesar, zidar, varilac i na kraju konobar, u Opatiji. „Sjedio sam sa Kirkom Daglasom, evo ovako, kao što sada sjedim s vama,“ kaže. „Pa, niste morali ići u Opatiju, da sjedite sa Daglasom. Mogli ste i u Sarajevu, za vrijeme Olimpijade,“ kažem mu. „Ali, ja sam tamo konobario. I da znate, bio sam najbolji iz engleskog jezika. Čim sam savladao jezik, odmah sam počeo da pričam sa poznatim gostima koji su dolazili u Opatiju. Upoznao sam mnogo glumica, pjevačica, raznih starleta i sa svima sam razmijenio pokoju rečenicu. Ali nisam sreo ni jednog pisca i to mi je strašno žao,“ kaže Fehim, dok putujemo brzim vozom prema Maglaju. I prije nego što sam stigla da ga pitam kakva je uloga pisaca u njegovom životu, Fehim je počeo da nabraja šta je sve pročitao. „Prvi komplet knjiga koji sam kupio je bio Hemingvej, a prva knjiga koju sam pročitao, 'Sunce se ponovo rađa',“ kaže i u tom trenutku, kao u jeftinim filmovima, sunce je počelo da izlazi iza oblaka i baca svjetlo kroz prozor jurećeg voza.“Eto, vidite da je istina, sunce se ponovo rađa,“ kaže Fehim i smije se. „Neki dan sam hodao gradom i vidim u jednoj knjižari knjigu 'Pukovniku nema ko da piše'. Vuče me naslov, nešto sam i čuo o toj knjizi, ali nisam vidio ko je napisao, sitna su slova bila, a nisam imao naočale.“ Kažem mu da je autor nobelovac Markes. Pročitaće je. Zatim razgovaramo o književnosti na 'višoj ravni'. Analizira Koelja, kojeg je 'totalno pročitao' i boji se da se on već malo 'ponavlja'.

Maglaj Panorama

„A 'Sto godina samoće' od Markesa je dobra knjiga, ali previše likova skreće pažnju sa toka radnje. Ono što najviše voli su klasici, Tolstoj, Čehov i Dostojevski. Kamiju se vraćao nekoliko puta. Kod nas su bez konkurencije Andrić i Selimović, koje nije čitao, nego 'iščitavao'. Pitam ga šta to znači. „Znači, čitati sa razmišljanjem o svakoj rečenici i pokušavati dokučiti njeno dublje značenje. Eto, recimo, pamtim jedan Mešin citat koji mi se duboko urezao u pamćenje, pa ponekad izroni iz sjećanja kad se najmanje nadam. Kaže Meša, ne znam da li je to iz 'Derviša' ili 'Tvrđave', ali nije važno, dakle kaže o nama u Bosni: 'Čudni su ovo ljudi, nerad' uzimaju sa istoka, a uvode život sa zapada. Čudan je ovo narod, voli te, a ogovara te. Ljubi te u obraze, a mrzi te,'.“ Pitam ga, misli li da je Meša pogodio u srž stvari. „Ja mislim da je to fantastično napisao i baš je tako,“ kaže Fehim i sprema se da izađe iz voza. „Možda se vama čini da je taj citat beznačajan, ali to je suština našeg mentaliteta,“ kaže i pruža mi ruku. „Ne, nemojte me slikati, vidite da sam kao klošar. Danas ću raditi na jednoj građevini, a akobogda, sljedećeg mjeseca idem u brodogradilište u Rijeku, da radim kao varilac.“

„Cvjetaj grade ko pupoljak rosni, o Maglaju, biseru na Bosni.“

Ostatak puta do Maglaja, razmišljam o Bosni i njenim ljudima. O onima koji su pisali i o Maglaju i pjevali o njemu, kao Selver Pašić: „Cvjetaj grade ko pupoljak rosni, o Maglaju, biseru na Bosni.“ Maglaj, 'biser' na Bosni je ponešto izgubio od svog sjaja, ponajprije zbog posljednjeg rata, čiji je kraj dočekao kao jedan od najrazrušenijih gradova u BiH. Ali, kao i kroz svoju cjelokupnu istoriju, ovaj gradić koji danas ima oko 28.000 stanovnika, pokazao je nevjerovatnu vitalnost, zaliječio svoje rane i ide naprijed.

Burg in Maglaj

Interes pokazuju i strani investitori, koji su već uložili mnogo u „Natron“, koji je prije rata bio najveći proizvođač celuloze i papira na Balkanu. Turska firma „Kastamonu entegre“ pokušava da vrati „Natronku“ na puteve stare slave, ali za sada to teško ide. Mali i srednji privatni sektor, koji se bavi proizvodnjom namještaja, mliječnih prerađevina, metalna, građevinska i drvoprerađivačka struka, jedva preživljavaju, ali ima nekog optimizma u ljudima da će biti bolje i da mora biti bolje, jer gore ne može, nadaju se.

Maglaj – jedna od najstarijih gradova u BiH

Gradom dominira tvrđava iz 13. vijeka, koju su kasnije dograđivali Turci. Pretpostavlja se da je utvrda bila često u magli, po čemu je Maglaj i dobio ime. Maglaj je jedan od najstarijih gradova u BiH, a u pisanim dokumentima pominje se 1408. godine. O prohujalim vijekovima svjedoče brojni spomenici, konaci, hanovi, crkve, groblja, Stara čaršija, a posebno džamija, koju je u drugoj polovini 16. vijeka podigao Jusuf-paša Kalavun. U narodu je poznata kao Kuršumlija, jer je pokrivena olovom.

Maglaj Panorama

Na desnoj obali rijeke Bosne, smjestila se stara čaršija, kroz čije se uske i strme uličice stiže do utvrde na uzvišenju iznad grada. U tvrđavi su majstori – konzervatori koji saniraju oštećenja na kulama, zidinama, tabijama, puškarnicama i stepenicama. Dvoje mladih posmatraju panoramu grada i silno se vesele što ćemo razgovarati o njihovom gradu, 'koji je najljepši na svijetu'. Da li sam to već negdje čula? Sadina Husefendić odmah kaže da joj je žao što nećemo razgovarati na njemačkom jeziku, jer ga obožava i naučila ga je sama kad joj je bilo četiri godine. „Sa tri godine sam počela da učim njemački gledajući na satelitskoj televiziji njemačke crtiće i prvo što sam progovorila na tom jeziku, bilo je: 'Fangt das Schwein!' i samo sam išla po kući i to ponavljala. Kasnije sam gledala i druge filmove i emisije, a već sa četiri godine sam ga tečno govorila. Sada sam u osmom osnovne, a kada završim srednju školu u Maglaju, nadam se da ću u Njemačkoj studirati germanistiku i anglistiku.“

Kursumlija Moschee in Maglaj

Kuršumlija

Pitam je šta zna o Njemačkoj i šta je to što joj se toliko sviđa u toj zemlji, da želi svoju sudbinu vezati za nju. „Voljela bih u Berlin, jer, tu blizu, imam tetku. A kod Nijemaca, najmanje mi se sviđa Angela Merkel.“ Zašto? „Zato što i kad se smije, opet izgleda tužno. Sviđa mi se njihov sistem i politika. Nema mita i korupcije kao kod nas ...“ Ali i Angela Merkel je dio tog istog sistema? „Jeste ona dio tog sistema, ali više je ljudi iz stranke podržavaju nego što ona svojim radom doprinosi. Ne dolaze pravi prijedlozi od nje, pogotovo u ovoj krizi sada; mogla je malo više podržati obične ljude, građane i one koji su najsiromašniji, na čija će se leđa obrušiti ova kriza, najviše. A ona previše brine o bankarima i autoindustriji,“ kaže Sadina i dodaje da prati sve njemačke programe na satelitskoj televiziji.

„Švajni“ je zakon

I Mirza Kojadinović je sam naučio njemački, još kao dječarac u osnovnoj školi. Bastijan Švajnštajger mu je 'zakon' u nogometu i za njega tvrdi da je najbolji Nijemac kojeg 'poznaje'. Kaže da je više očekivao od Angele Merkel, ali, eto, opet je dobra, kakvi su ovi naši. „Imamo državu sa deset kantona i tri predsjednika, to je kao kad bi Amerika imala pedeset predsjednika, možete li to zamisliti? A mito i korupcija cvjetaju na svim stranama,“ kaže Mirza. Čekaju oboje svoje mlade prijatelje, jer se na tvrđavi često druže i razgovaraju o svemu, pa i o politici i Angeli Merkel.

Kneipe in Maglaj

Silazim istim putem do Čabrine kafane, centra društvenog života na desnoj obali rijeke Bosne u Staroj čaršiji i u kafani upoznajem Mustafu Ahmetagića, mujezina Kuršumlije džamije, koja je spomenik kulture 1. kategorije. Trideset pet godina se Mustafa obraćao Allahu i vjernicima sa munare ovog veličanstvenog zdanja. Dok sjedimo u Čabrinoj kafani, priča mi kako se ovdje muslimani okupljaju prije vakta u džamiji, igraju šah ili tavlu i prepričavaju svakodnevne zgode i nezgode iz čaršije. Kafa u džezvi sa poklopcem, tri ratluka, dvije kocke šećera i čaša vode, sve 1KM.

„Prije rata smo bolje održavali kuće u Staroj čaršiji. Znalo se da, ako mijenjaš, prozori i vrata moraju biti od drveta, kapije takođe, a sada stavljaju od PVC-a i nikom ništa. Državni zavod za zaštitu spomenika BiH je nekada strogo kontrolisao šta se radi sa kulturnim nasljeđem, a sada pravi kako ko hoće,“ kaže Mustafa. Žali za tarihom (natpisom), na slonovači koja je krasila ulaz u džamiju, a koju su odnijeli Austro-Ugari, kada su se povlačili iz Bosne.

Žal za demografskim promjenama

Uzeir Begs Hotel in Maglajaus Osmanische Zeit

Uzeirbegov konak

Odlazim do Uzeirbegovog konaka, lijepog objekta u starobosanskom stilu, koji je sagrađen oko 1875. godine. Sada je to muzej koji vode mladi iz Maglaja, a kod koga je ključ, nisam uspjela da saznam. Prelazim most, sa desne na lijevu obalu i ispred apoteke susrećem bračni par Velijagić. Nekadašnji profesori žive mirno svoje penzionerske dane. „Jeste, mi smo starosjedioci u Maglaju. Demografska struktura se jako promijenila, ali grad liječi rane i svoje traume i život ide dalje. Htjeli bismo mir u zemlji i da se ovaj košmar završi. Još uvijek ima jedna šačica ljudi koji nešto sanjaju, nešto opet nemoralno,“ kaže Amira, a njen suprug Kabil dodaje da je Maglaj lijep i simpatičan istorijski i industrijski grad koji opet prosperira, ali žali za demografskom promjenom. „Imamo prijatelje i Srbe i Hrvate, ali sve ih je manje i to je žalosno,“ kaže Kabil. „Pozdravite vaše kolege na Deutsche Welle-u i kažite im da redovno slušamo. Godi nam ta njihova objektivnost,“ kaže na kraju gospođa Velijagić.

Na putu do željezničke stanice, prolazim pored svetišta Sv. Leopolda, vrlo neobičnog zdanja. Župnik Jakov Filipović priprema sadnice cvijeća za proljetnu sadnju i daje mi ključ da fotografiram crkvu iznutra dok on opere ruke. Zatim dugo pričamo o Hrvatima u Maglaju, njihovom sve većem odlasku iz grada, iz čisto ekonomskih razloga, 'trbuhom za kruhom', a o međuljudskim odnosima župnik Filipović kaže: „Zašto nam svima ne miriše dobro ono što je pravo drugoga i drugačijeg? Biće nam ovako sve dok ne budemo više brinuli o onima koji žive pored nas, a ne samo o nama samima.“

Pale se prva svjetla. Brzi voz ulazi u maglajsku stanicu. Putujem u Doboj, u drugi entitet, gdje će voz dobiti drugu lokomotivu.