1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Neki novi, obrazovani useljenici

Vijest da će Njemačka od 1.srpnja ukinuti radne dozvole za lica sa hrvatskom putovnicom potaknula je nagađanja o novom iseljeničkom valu. Prilika je to za nezaposlene, ali i zaposlene, željne zdravog poslovnog okruženja.

Iako nije utvrđen točan broj građana koji su u posljednjih nekoliko godina napustili Hrvatsku u potrazi za poslom, procjenjuje se da ih se samo u zemlje Europske unije tijekom 2013. i 2014. godine odselilo 50 tisuća. Podatak je to temeljen na izvješćima Europske komisije koja nisu pobrojala iseljenike u Australiju, Sjedinjene Države ili popularnu Kanadu. Za razliku od vremena komunističke Jugoslavije, demografski ugroženu Hrvatsku danas napuštaju visokoobrazovani ljudi koji u svojoj zemlji ne mogu dobiti posao ili jednostavno nemaju motivaciju raditi poslove za koje ne vjeruju da će im osigurati budućnost. Sve ih povezuje pesimizam, uvjerenje da neko bolje sutra u Hrvatskoj neće tako brzo svanuti, ali i ambicioznost.

Među brojnim mladima koji u najavi otvaranja njemačkih granica za hrvatsku ekonomsku emigraciju vide svoju priliku, izdvojili smo kolegu novinara Marka Nobila i Marijanu, bankaricu čije smo ime promijenili za potrebe ovog članka, budući da nadređene na poslu još nije obavijestila o svojim namjerama.

"Hrvatska ubija elan"

Naime, tridesetdvogodišnja Marijana je diplomirala na Ekonomskom fakultetu i ima stalan posao s redovitim primanjima, što se u Hrvatskoj smatra pravom srećom. No, ona od života očekuje više pa je počela pakirati kofere. Pozicija na trenutnom poslu joj je, kaže, zacementirana i na njemu bi mogla dočekati mirovinu. Ali ona želi da netko cijeni njezin rad te priželjkuje poslovno okruženje koje će je stimulirati da ulaže u profesionalna znanja i kompetencije, što sada, kaže, nije slučaj.

Ilustracija za iseljavanje - djevojka s koferom u ruci

Marijana nije jedina koja svoju poslovnu sreću traži na Zapadu, prvenstveno u Njemačkoj

"Nije mi problem raditi koliko god treba, ali želim da se to vrednuje plaćom. Uz to, želim učiti i napredovati. Nisam postigla maksimum, s obzirom na znanje i iskustvo. Ne mogu reći da nazadujem, ali stojim na mjestu“, priča nam bankarica s budućom adresom u Frankfurtu na Majni: "Ovdje mi je posao dinamičan, svladala sam ga, ali mislim da mi se neće otvoriti nove i unosnije prilike. Imam dojam da bi to moglo funkcionirati dok imam elana, ali kada ga nestane, doći će faza nemarnosti i bit će mi svejedno.“

Marijana je uvjerena da bi u Hrvatskoj za nekoliko godina teško pronašla drugi posao koji će ju više zadovoljavati, a da je pri tome i uredno plaćen, pa je spremna na drastične promjene. Razmišljala je i o otvaranju vlastitog biznisa, ali odustala je zbog velikih financijskih troškova i loše poduzetničke klime: "Kako da ostavim posao koji mi donosi sigurnu plaću i otisnem se u nešto što je nesigurno u ovim uvjetima?"

Ne plaše se teškoga rada

Sportski novinar Marko Nobilo nakon ljeta planira krenuti put Berlina. Sa svojih 28 godina nakupio je gotovo desetljeće staža u nekoliko hrvatskih medija: "Radim posao koji želim raditi do kraja života. Ali kako je sustav posložen u Hrvatskoj, od njega mogu samo preživljavati. Želim da netko prepozna moje vještine i znanja i da ih vrednuje." Marko, baš kao i Marijana, ne misli da će se situacija u Hrvatskoj skoro poboljšati: "Ako ode 30 ili 40 tisuća mladih, onda znamo čemu to sve vodi." Njemačka je, dodaje, blizu; letovi avionom do Hrvatske su cjenovno prihvatljivi i, što je najvažnije, rodbina u Berlinu mu može pomoći da stane na vlastite noge. "Osim toga, Njemačka je simbol normalne države u kojoj možeš nešto postići ako vrijediš", objašnjava nam.

Marko Nobilo

Marko Nobilo

Marijana kaže da je dobro informirana o radu u Njemačkoj, budući da je njezin prijatelj koji je završio Fakultet elektrotehnike i računarstva ostavio potplaćeni posao u Hrvatskoj i postao gastarbajter. "Prijavio se za posao putem interneta. Kaže, što se tiče plaće, pogodnosti i mogućnosti napredovanja, prezadovoljan je. Rečeno mu je da mu Nijemci neće dati više, ali da će, ako ispuni postavljene ciljeve, sigurno dobiti dogovoreno. U godinu i pol rada prepoznat je njegov trud pa je i napredovao u poslu."

Zbog toga je Marijana krenula dodatno učiti njemački jezik kako bi u trenutku kada si nađe siguran posao mogla bez problema ostaviti sadašnje radno mjesto i započeti novi život. Ne zanosi se mišlju da bi u Njemačkoj odmah mogla raditi posao koji radi u Hrvatskoj, prvenstveno jer bi joj za to trebalo odlično poznavanje jezika, ali misli da bi unutar branše mogla naći točku s koje bi mogla krenuti." Jedino mi je važno da posao bude u skladu s mojim iskustvom i obrazovanjem. Ne bih išla prati prozore i brati povrće, ali nije mi problem krenuti s najniže razine svojeg 'faha'. Proći će vrijeme, naučit ću jezik i dokazat ću se."

S druge strane, Marko je spreman raditi bilo kakav posao: "Idem od nule. Dolazim u državu kao stranac i ne mogu tražiti privilegije koje ne zaslužujem. Ne bojim se ni fizičkog posla. Najvjerojatnije će mi rodbina pomoći pronaći posao u jednom hotelu. A dalje sve ovisi o meni i to je najbolje od svega. Vjerujem da će moje ambicije i kvaliteta biti prepoznati."

"Nijemci nisu temperamentni"

No kako naši sugovornici doživljavaju Nijemce? Marijana kaže da ih smatra hladnima i da nisu skloni temperamentnim druženjima na "balkanski način". Marko pak objašnjava da Nijemce doživljava onakvima kakvi bi ljudi trebali biti, ako žele nešto napraviti od sebe i života: "Smatram da su potpuno suprotni od Hrvata. Rade svoj posao na najbolji mogući način, a ne da ga samo odrade. To je zbog sustava koji je postavljen da možeš profitirati od dobrog rada."

Bašta kafića u Zagrebu

Marijani će, kaže, nedostajati druženja kao na primjer ovakva u jednom od zagrebačkih kafića

Ni Marko ni Marijana nisu povjerovali pričama hrvatskih medija prema kojima iseljenici u Njemačkoj za godinu dana rada kupe stan, luksuznu limuzinu i postanu menadžeri tvrtki u kojima su se zaposlili. Ali imaju velika očekivanja i smatraju ih realnima. "Dovoljno sam normalan da znam da to nije istina. Sve su informacije dostupne s dva klika mišem. Takve me stvari ne impresioniraju", kaže Marko, dok Marijana naglašava da ne misli kako će u Njemačkoj manje raditi: "Realno i sada radim od jutra do večeri. A kada govorimo o privatnom životu i zabavi, to zavisi od osobe. Ne trebaju mi diskoteke i noćni izlasci." Marko pak očekuje da može živjeti od svojeg rada: "I da prvoga u mjesecu ne moram po džepovima tražiti dva eura za kavu. U Hrvatskoj radim posao iz snova od kojeg ne mogu živjeti i moram se krpati s poslovima koje radim sa strane. Želim posao od kojeg ću moći živjeti i ulagati u svoje daljnje školovanje."

Hans ili Mehmet?

Na uvriježeno mišljenje da se hrvatski iseljenici u inozemstvu druže pretežno s Hrvatima ili s ljudima iz država nastalih raspadom Jugoslavije, popularno zvanima "Jugošvabama", Marijana odmahuje rukom: "S obzirom na njemački temperament, sumnjam da ću se družiti s nekim Hansom ili nekom Grettom. Prije se vidim u društvu s Turcima ili obrazovanim gastarbajterima s područja bivše države." Marko svoje socijalno okruženje planira drugačije i ne namjerava se zatvoriti u hrvatske krugove: "Družit ću se sa strancima i domaćim ljudima. Imam svoje Hrvate u Hrvatskoj koji su mi udaljeni sat vremena leta.“

Beach Club u Berlinu

Marko će se u Berlinu družiti i sa strancima i s ljudima s prostora bivše Jugoslavije, a brojni berlinski kafići i barovi (kao ovaj na fotografiji) su idealni za to

Oboje rezolutno zaključuju da im Hrvatska neće nedostajati. "Sada iz Zagreba putujem 200 kilometara do rodnog grada kako bih vidjela roditelje i taj trošak je veliko opterećenje na moju plaću. Kada budem u Njemačkoj neće mi biti problem letjeti sat i pol do Zagreba i otići do roditelja", planira Marijana. "Ako mi bude dovoljno dobro, mogu izvan Hrvatske živjeti zauvijek", dodaje Marko.

Preporuka redakcije