Neka predsjednik bude hrabar

Postoji li jedan pojam koji obilježava početak novoizabranog saveznog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera? Jedna riječ, kratka i jasna i vrlo zahtjevna, uvijek je iznova odzvanjala u njegovom govoru: „hrabrost". „Budimo hrabri, i onda se ja ne bojim budućnosti", tako je Steinmeier zaključio svoj prvi govor nakon izbora.

19. ožujka će on postati 12. savezni predsjednik u povijesti - i nasljednik Joachima Gaucka. Njegov je lajtmotiv bila „sloboda", nakon toga slijedi dakle „hrabrost". Steinmeier želi pružati podršku, ohrabrivati. I u svom je govoru već pokazao kontekst u kojem to želi činiti. Spomenuo je rasprostranjenu nesigurnost ljudi u zemlji, brigu oko demokracije, i: „Svijet kao da je odjednom izvan kontrole."

Ako ovaj 61-godišnjak želi ohrabrivati, onda se pritom ne može raditi samo o propagiranju otvorenog društva. Ne, Steinmeier mora dati svoj doprinos i u smanjivanju jaza između „politike" i „onih" koji se vide izvan sustava. Možda saveznom predsjedniku i uspije doprijeti do onih do kojih politika više ne može doprijeti. Ali Steinmeier u ulozi predsjednika koji ohrabruje svoje bi riječi trebao birati nešto manje diplomatski i suhoparno, trebao bi ih birati hrabrije nego u vremenima u kojima je bio šef njemačke diplomacije.

Jača strana bivšeg pastora Joachima Gaucka je bila i ostala činjenica da su njegove riječi, često jake riječi, ostale u sjećanju. To je mjera i za Steinmeiera, ukoliko – kako je već rekao uoči izbora - želi dati svoj doprinos u „spašavanju razuma u demokraciji". A da bi dosegao tu mjeru, on – pogotovo kod velikih, službenih govora – mora postati puno bolji. A oko toga mu se može i mora samo poželjeti hrabrost.