Za sada neispunjena obećanja

Vlada Srbije potrošila je prvih sto dana svoje vladavine baveći se uglavnom kadrovskim rješenjima i kadrovskim kombinacijama u svim onim segmentima u kojima se inače dijeli „izborni plijen“. Vlada je u tom periodu imala i istinsku olakšavajuću okolnost, jer je dobar dio vremena potrošila u borbi sa poplavama i njenim posljedicama. Međutim, kada se sve sabere i oduzme, ostaje činjenica da je mnogo toga samo započeto ili obećano, i da nije onda iznenađenje što je malo onih koji se spremni da učinak vlade ocjene nekom visokom ocjenom.

Moglo bi se stoga reći da je borba za fotelje, praćena istovremeno velikim pritiscima da se svuda gdje je to moguće što više ljudi učlani u Srpsku naprednu stranku (SNS), obilježila prvih sto dana vlade. Niko pri tome nije skrenuo pažnju naprednjacima da ista taktika masovnog učlanjivanja u stranku nije kasnije pomogla mnogim političkim partijama da na prošlim izborima pređu cenzus.

Raskid sa partijskim zapošljavanjem je, inače, bilo jedno od glavnih obećanja nove vlade, ali je to sada dobilo još jednu goru i lošiju dimenziju, ocenjuje za DW politički analitičar Dejan Vuk Stanković: „To je veliki deficit politike Aleksandra Vučića. Mislim da to nije problem koji se rješava političkim dekretom, to je problem koji se mora rešiti sistemski. To se može postići racionalizacijom postojećeg birokratskog aparata, privatizacijom jednog dijela javnih preduzeća i, možda po ugledu na neke evropske zemlje, promjenom obrazovnog sistema i uvođenjem škola za obrazovanje profesionalnog, birokratskog kadra. Tako bi politička postavljenja bila vezana za izborni proces i odnosila bi se samo na rukovodeći kadar“.

Ocjena vlade: 2 na 3

U javnosti je, inače, već skrenuta pažnja na činjenicu da je možda pogrešno govoriti o sto dana vlade već o dvije godine vlade. Analitičari kažu da se stvari mogu i tako posmatrati, ali da je ovo ipak vlada na čijem čelu je Aleksandar Vučić, sa drugačijim povjerenjem građana, i da joj to daje neku sasvim drugu dimenziju. Ako bi se vlada pokušala ocijeniti kao u školi, Dejan Vuk Stanković bi je ocijenio sa ocenom između 2 i 3. „U tom smislu moram napomenuti da je ipak pokazana neka spremnost da se donesu neki reformski zakoni, kao što je Zakon o radu i da se koliko toliko balansira u spoljnoj politici", smatra Dejan Vuk Stanković:

„Veća ocjena od toga se ipak ne može dati, jer vi niste imali ništa opipljivo dobro za svakodnevni život građana. Nismo vidjeli nijednu veliku investiciju, vidjeli smo samo najave tih investicija. Dakle, to nije za nedovoljnu ocjenu, ali istovremeno je to vlada koja vam ne uliva neku naročitu nadu da će problemi koje zemlja ima biti riješeni. Prosto, tu ima dosta kadrovskih lutanja, političkih mistifikacija, ne osjeća se neki duh slobode u medijskom prostoru i tu negdje vidite svu slabost našeg političkog društva i nerazvijene institucije sistema“.

(Ne)uspješna spoljna politika?

Kada se sumira rad vlade, čak i redovni kritičari vladinih poteza odaju priznanje za vođenje spoljne politike zemlje. Možda bi ovom prilikom trebalo podsjetiti da je ministar spoljnih poslova u novoj vladi Ivica Dačić, a da to nije, kako se možda čini, Aleksandar Vučić. Međutim, i tu se postavlja pitanje kako je to vođena odlična spoljna politika ako je upravo ovih dana Srbija navodno ponovo izložena pritiscima da se jasnije odredi prema ukrajinskoj krizi...

Urednik spoljnopolitičke rubrike magazina NIN Vladan Marjanović napominje kako „možda sjećanje na hiperaktivnog Vuka Jeremića iskrivljuje percepciju, ali ima se utisak da, poslije Ivana Mrkića, ni Ivica Dačić nije baš ministar spoljnih poslova u punom mandatu. Odnosno, da nije vidljiv onoliko koliko bi se očekivalo. Tako smo u ovih sto dana svi neizbježno registrovali Vučićeve odlaske u inostranstvo i susrete koje je tamo imao, dok se za Dačića mnogo teže sjetiti gdje je bio, s kim se susreo i šta je uopšte radio. Ne zato što nije obavljao posao koji mu je povjeren – susreo se za ovo kratko vrijeme po sopstvenom brojanju sa 44 svojih kolega – nego što je Vučić, po sistemu „država – to sam ja“, i u spoljnoj politici, kao i u svim drugim oblastima djelovanja vlade, sve prigrabio u svoje ruke, u mjeri u kojoj je to fizički moguće. Dačiću je tako prepušten manje glamurozni, dosadniji dio posla vođenja spoljne politike na dnevnoj bazi.

A da li je „međunarodni položaj Srbije mnogo bolji nego što je bio ranije“, kao što tvrde i Dačić i Vučić, pitanje je za diskusiju. Možda bi bilo bolje reći da nije gori nego što je bio. A ako Vučića danas u goste primaju s manje mrzovolje nego neke njegove prethodnike, to je onda zato što je Srbija u međuvremenu postala maksimalno kooperativna po pitanju Kosova. Samo da nije ukrajinske krize da Vučiću i Dačiću sreću kvari“, ističe Vladan Marjanović.

Na pogrešnoj strani istorije

S druge strane, Jelena Milić, direktorka Centra za evroatlantske studije, smatra da Srbija uopšte nema spoljnu politiku, pa tako ne možete ni da hvalite ono što ne postoji. Srbija u najboljem slučaju ima nešto što se zove sistem upravljanja krizom umjesto spoljne politike. Dijelom je za tu pogrešnu procjenu kako smo imali dobru spoljnu politiku kriva i zapadna međunarodna zajednica, koja je sve bacila na jednu kartu – kartu Briselskog sporazuma, kaže Jelena Milić.

„Mi kao da ne razumijemo da opredjeljenje za evropske integracije nije spoljna politika jedne zemlje. Spoljna politika stoga nisu samo ekonomski i trgovinski interesi nego i svrstavanje sa jednom, drugom, ili trećom grupom zemalja. Srbija kao da ne shvata da nije isto ne umiješati se i nemati stav. Nedostatak stava povodom Ukrajine i Rusije mi se stoga čini kao još jedna situacija u kojoj će Srbija biti na pogrešnoj strani istorije“, misli Jelena Milić.

Od zatvora do direktora

Tokom proteklih sto dana srpski tajkuni prešli su dug put od državnih neprijatelja broj 1, do bliskih saradnika vlasti. Nije bilo dana da ih upravo premijer Vučić nije prozivao u medijima, i borbu protiv tajkunizacije Srbije stavljao u prvi plan svoje vlade. A onda je Srbija preko noći dobila tajkune koji će umjesto u zatvor, kako su prijetile vlasti, doći na čelo velikih javnih preduzeća? Navodi se tako da će Milan Beko, jedan od aktera 24 sporne privatizacije u Srbiji, biti direktor Željeznica Srbije.

„Ako vam je prva asocijacija Vladimir Putin i ruski način 'obračuna sa tajkunima', potpuno ste u pravu“, skreće pažnju Jelena Milić. „Još prije nekoliko godina sam govorila o 'Putinizaciji Srbije', i sada se vidi da nisam bila daleko od istine. Mene stil vladanja u Srbiji sve više podsjeća na način na koji Vladimir Putin ucjenjuje oligarhe, ucjenjuje opoziciju, ucjenjuje građansko društvo, ucjenjuje Zapad. Umesto da se jača sistem u kome će naplata poreza, prebijanje dugova, poreklo imovine, biti normirani zakonom, mi se opet vraćamo na jedan autoritarni način vladanja zemljom mimo institucija.

Mnogo obećanja i malo ispunjenih očekivanja, to je bilans sto dana vlade, kaže Jelena Milić. Opravdanje za to nije teška ekonomska situacija, niti teška regionalna situacija. Mislim da je jednostavno ta volja za moći, i sklonost ka nedemokratskim i autoritarnim načinima vladanja, nešto što je tokom proteklih 100 dana zbunjivalo i građane Srbije, ali i srpske partnere na Zapadu, navodi Jelena Milić.