1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Nehumani uvjeti u srebreničkim kolektivnim centrima

Mnoga raseljena lica i izbjeglice još uvijek se nisu vratila u svoja prijeratna prebivališta. Posebno teško žive osobe smještene u kolektivnim centrima - mali prostor i loši higijenski uvjeti.

default

Srebrenica je danas utočište mnogim raseljenim licima

U Srebrenici su još uvijek aktivna dva centra kolektivnog smještaja u kojim je oko pedesetak porodica.Uglavnom stari i iznemogli. Među njima je i desetoro djece. U trošnim drvenim barakama naselja Baratova nema vode osim česme napolju. Grijanja nema kao ni kupatila, a jedan WC koriste svih 23 porodice ovdje smještene. Milorad je kaže iz Dučića, srebreničkog sela na tridesetak kilomatara od grada, do temelja spaljenog i u koje se niko nije vratio: „Pet godina smo ovdje,tako da se još nismo ništa snašli, niko nam ništa ne pomaže“ Na pitanje s kim i kako živi on odgovara „Živim ja i žena i troje male djece. I kako se živi, od čega se živi? Pa , eto malo nešto se zaradi ali nije to nešto“. Najmlađe dijete staro je tri mjeseca. Majci Slađi najteže pada što vode ima samo na jednoj česmi u dvorištu: „Voda je napolju, nemamo kupatila, nemamo nikakvih uslova.“

Povratak nemoguć

Beskućnici smješteni u nekadašnjem starom krilu hotela Domavia u Srebrenici u nešto su boljem položaju.Svaka porodica koristi po dvije sobe a po jedno kupatilo imaju na spratu. Ipak i ovdje se teško živi veli Branka Milanović koja ne vidi mogućnost povratka u selo Ratkoviće: "Gore su kuću išli gledali da prave ali ja ne znam kako bi se ja vratila gore u brdo sama sa troje djece u Ratkoviće gore mada mi je to najveća želja bila. Nema ni struje ni puta, nikoga nema jer niko se nije vratio". Na pitanje kakvu budućnost vide za sebe i svoju djecu njena komšinica Željka iz Donjeg Vakufa veli: "Ja je uopšte ne vidim, za djecu ako završe nešto pa budu neko i nešto ali ne znam kako da završe ovdje." Ovi ljudi kažu da ih posjećuju samo novinari, drugi rijetko ili nikad.

Da ne bude tako pobrinuo se Dragan Simanić. I sam izbjeglica iz sarajevskih predgrađa koji se skrasio u Bratuncu. Vlasnik je auto otpada, veli da ima dovoljno i želi pomoći i drugima: "Priče iz života i životne sudbine ovih ljudi me ovijek potresu tako da osjetim sreću uvijek kada mogu da pomognem skromnim ali iskrenim poklonima. Nažalost ovakvih porodica je danas mnogo."

Svoj djeci u ovim centrima kupio je paketiće, najugroženjoj porodici on za Božić daruje prase a njegov dvanaestogodišnji sin i svoj mjesečni džeparac. To su činili i prošle godine pomogavši osmočlanu porodicu Milutinović. Barem tračak sreće u očima ove djece najveća mi je nagrada veli Dragan na kraju.