„Ne žele da umru sami i neprimjećeni“

DW: Kako tumačite činjenicu da je napadač iz Minhena, 18-godišnji Ali David S, imao primjerak Vaše knjige?

Piter Langmen: Na neki način to nije iznenađenje – ali za mene jeste bilo iznenađenje da je to baš moja knjiga. Napadači iz škola dosta istražuju prije zločina, na internetu traže podatke o sličnim incidentima, pronalaze tekstove o prethodnim napadačima i dive im se. To se dešava iz nekoliko razloga: možda osjećaju da sa njima nešto nije u redu. Čitanje o drugima koji su već ubijali daje im osećaj pripadništva grupi vršnjaka i to ublažava njihovu strepnju da je ono što namjeravaju nešto nenormalno. Mogu da steknu osjećaj društvene prihvatljivosti, da ono što rade i nije tako strašno jer su to već i drugi radili i za to iznosili svoje razloge.

Pišete da nema „jedinstvenog profila“ u koji bi se uklopio svaki napadač, ali ih dijelite u tri osnovne kategorije: psihopatski, psihotički i traumatizovani. Gdje se uklapa napadač iz Minhena?

Još ne znamo dovoljno da bismo ga svrstali u tipologiju. Često je potrebno dosta vremena da psihološke karakteristike izađu na vidjelo, a ponekad ih ne bude dovoljno da bismo izvukli zaključke. U ovom trenutku ne djeluje kao da je napadač bio psihopata. Oni su obično ekstremno narcisoidni, ali imaju i dobre društvene vještine, često su čak šarmantni i harizmatični. U pravilu su uspješniji u društvenom životu nego što je to bio napadač iz Minhena. On djeluje stidljivo, ekstremno nesigurno i uplašeno.

Istražitelji kažu da je dosta igrao računarske igrice poznate kao „pucačine iz prvog lica“ – baš kao i mnoge druge masovne ubice. To je rasplamsalo debatu o nasilnim igricama. Šta mislite o tome?

To je kompleksno pitanje jer milioni tinejdžera koji igraju takve igrice nisu nikoga ubili. Nema jednostavne sprege između igranja i krvavih pohoda. Ipak, ako analizirate veliki broj napadača iz škola, vidjećete da su oni ne samo igrali takve igre, već su bili njima opsjednuti. To je bio mentalni svijet u kojem su živjeli. To djeluje na više načina: može učiniti buduće napadače manje osjetljivim na zločin, a služi i kao vježba gađanja u metu.

Šta je sa samoubistvom? Mnoge takve pucnjave završavaju se suicidom napadača, ili otvorenim napadom na policiju, gdje počinilac zna da će biti ubijen.

Na primjeru 48 počinilaca koje sam analizirao u posljednjoj knjizi, svaki drugi je namjeravao da i sam skonča u napadu. Postoji tendencija da se pretpostavi kako su masovne ubice suicidne, ali to je tačno tek u polovini slučajeva. Mnogi od njih imaju u isto vrijeme ubilački i samoubilački nagon. Žele da umru, ali ne žele da umru sami i neprimjećeni. Hoće da drugi plate za njihove patnje, da se na neki način osvete. Ponekad žele slavu i priznanje koje idu uz taj čin tako da biraju da ne umru sami, beznačajni i nepoznati. Žele da svojim životima udahnu neku vrstu dubljeg značenja, a najbolji način na koji to mogu da urade je nažalost – nasilje.

Rekli ste da napadači prethodno istražuju o sličnim masovnim ubistvima. Ipak, fenomen je mnogo češći u Sjedinjenim Državama nego u Evropi. Da li mislite da je sada metastazirao na drugu stranu Atlantika?

Uvjeren sam u to. Ako se vratimo Robertu Štajnhauzeru (19-godišnjak koji je 2002. ubio 16 osoba u školi u Erfurtu) ili Timu Krečmeru (17-godišnjak koji je 2009. ubio 15 osoba u školi u Vinendenu), oni su itekako bili svjesni sličnih napada u SAD.

Dijelite napade u nasumične, one gdje su mete određeni pojedinci ili grupe i mješovite. Gdje se uklapa napad iz Minhena?

Čini se da je nasumičan jer izgleda nije imao cilj da puca na neku određenu osobu. Neki, međutim, ukazuju da je posebno ciljao u mlade ljude. Ne znam da li su većina žrtava bili tinejdžeri jer su se oni slučajno našli u vidokrugu napadača ili je ovaj iz mase namjerno izdvajao tinejdžere. Čak i ako nije poznavao žrtve, moguće je da je ganjao vršnjake. Ako je to tačno, to može da se interpretira na više načina: očigledno se osjećao žrtvom i jeste bio žrtva svojih vršnjaka, ali nije jurio baš onu djecu koja su ga recimo pretukla u školi. Možda je generalizovao osvetu prema svim vršnjacima. Druga mogućnost o kojoj se mnogo manje raspravlja je zavist. U mnogo slučajeva se napadači osjećaju nenormalnim, depresivni su, nisu društveno uspješni. Osvrnu se oko sebe i vide svijet u kojem je tobože svako srećan i uspješan. Osjećaju ogoljenu zavist. Zavist postaje mržnja jer ne djeluje pošteno da su samo oni nesrećni. Tako da napadači kreću na one prema kojima osjećaju najjaču zavist.

Njemački istražitelji su saopštili da je Ali David S. intenzivno istraživao zločin desničara Adersa Brejvika koji je tačno pet godina prije napada u Minhenu u Norveškoj pobio 77 ljudi. Šta Vam to govori?

Ne znam kako treba protumačiti izvještaje po kojima je napadač uzvikivao ksenofobične parole, s obzirom da su mu roditelji imigranti iz Irana. U prvim trenucima nakon ovakvih napada širi se mnogo pogrešnih informacija. Brejvikova misija je bila da otjera muslimane iz Evrope i spase bijelu evropsku civilizaciju. Ne znam kako bi ubica iz Minhena bio privučen tom teorijom s obzirom da je njegova porodica došla iz Irana – ne znam da li je bio musliman. Bilo bi veoma čudno da je našao idola u Brejviku osim ako se ne radi o divljenju prema činjenici da je ovaj ubio mnogo ljudi.

Ima li prevencije kod ovakvih napada?

Znamo već mnogo o ponašanju koje može da nas upozori. Javnost treba edukovati tako da prepozna upozorenja i da zna šta treba činiti. Često počinioci unapred pričaju šta će uraditi, nekada upozoravaju prijatelje da se klone određenog mjesta da ne bi bili povrijeđeni, ponekad pozivaju prijatelje da se pridruže napadu, nekad i prijete onima koje žele da ubiju, pišu o tome na internetu ili čak u sastavima koje pišu za školu. Nekada su ti znaci veoma očigledni, ali ih osobe iz okruženja ne prepoznaju ili ne uzimaju za ozbiljno. Ili se plaše da prijave. Svakako ima i mnogo spriječenih napada o kojima ništa ne čujemo jer medije ne privlače napadi koji se nisu desili.

*Piter Langmen je stručnjak za psihologiju masovnih ubica u školama o čemu je napisao dvije knjige. O prevenciji ovakvih djela opširnije piše na svom vebsajtu: https://schoolshooters.info/prevention