1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
Najnoviji video
U fokusu
Bosna i HercegovinaNjemačkaRat na Bliskom istoku

Navršena pedesetogodišnjica od potpisivanja Pariškog ugovora

Felix Steiner23. oktobar 2004

Već pedesetih godina postalo je jasno koliko je ustvari teško, situaciju u kojoj neko vlada, pretočiti u politički uređene odnose. Tako je nakon završetka II svjetskog rata, tadašnji Zapad imao za cilj da gubitnika, tj. zapadni dio Njemačke, spriječi u tome da opet počini neki agresivni akt, da njenu vojsku priključi zapadnoevropskoj armiji i da jednoj mladoj demokratiji ponudi zaštitu od sovjetske ekspanzije. Upravo zahvaljujući ugovorima sklopljenim u Parizu prije 50 godina, Njemačka je primljena u Zapadnoevropsku uniju i postala je članica NATO-a.

https://p.dw.com/p/AQYL
Bivši njemački kancelar Konrad Adenauer još se pedesetih godina u Parizu zalagao za ravnopravnost Njemačke sa drugim evropskim silama
Bivši njemački kancelar Konrad Adenauer još se pedesetih godina u Parizu zalagao za ravnopravnost Njemačke sa drugim evropskim silamaFoto: AP

Potpisivanje Pariškog ugovora 23.oktobra 1954. godine je bitan datum u historiji Njemačke. Tada je dogovoreno priključenje Zapadne Njemačke i Italije NATO snagama. Istovremeno je Njemačka morala napusiti sve teritorije koje je ona za vrijeme rata stavila pod svoju okupaciju. Zauzvrat je ovom dijelu Njemačke obećan državni suverenitet.

Dogovori u Parizu postignuti su zahvaljujući pritisku koji su vršile Sjedinjene američke države. SAD-ovim političarima je čak uspjelo da ubjede svoje francuske kolege, da im Njemačke vojne snage, za slučaj da to bude potrebno, mogu pomoći u odbrani protiv opasnosti koja je svojevremeno vrebala od strane Sovjetskog saveza. Međutim, tadašnji njemački kancelar Konrad Adenauer je u Washington-u pojasnio svoj stav – ponovno uspostavljanje njemačke vojske za njega je dolazilo u obzir samo ukoliko bi Njemačka dobila punopravno članstvo u krugu zapadnih država. Sve drugo za Adenauera je značilo političko samoubistvo, jer se nakon odluke postignute u Parizu da se Njemačka mora razoružati, u samoj državi već burno protestovalo.

Danas je cijela ova priča samo historija, koja nema veze sa sadašnjosti. Međutim, to nije sasvim tačno. Današnja njemačka vlada na čelu sa kancelarom Gerhardom Schröderom pojasnila je da je njen najveći cilj da Njemačka postane stalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Činjenica da je Njemačka treća po redu u plaćanju doprinosa UN-a, te da su njeni vojnici, pod komandom UN-a, angažovani svuda po svijetu, najveći su argumenti ove države. Stoga je logično da raste želja Njemačke, da ona i sa političke strane ima ravnopravno pravo glasa. Trenutno Njemačka traži saveznike koji podržavaju ovu ideju, što se najbolje manifestuje po broju putovanja koje je Gerhard Schröder obavio u posljednjih nekoliko sedmica i mjeseci.

Američki ministar vanjskih poslova Colin Powel izjavio je da će Sjedinjene američke države u pitanjima proširivanja Vijeća sigurnosti UN-a solidarisati sa Italijom. Naravno, razlog tome je činjenica da je Italija kao jedna od prvih zemalja poslala svoje vojne trupe u Irak, za razliku od Njemačke koja je i danas striktno protiv toga. Međutim, upravo Italija je ta koja je od samog početka bila protiv toga da Njemačka postane punopravni član Vijeća sigurnosti. Stoga je i zaključak sasvim jednostavan – koja zemlja vojno ne ponudi ono što se od nje očekuje, ona ne može računati ni sa političkom podrškom. To je bilo 1954. godine tako, i tako je i danas.