1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

NATO traži pravila za vođenje rata na Internetu

Sjevernoatlantski vojni savez namjerava da do septembra, kada će biti održan samit NATO, formuliše strategiju za vođenje rata na globalnoj mreži. Ključno je pitanje, kakvu ulogu u svemu tome igra međunarodno pravo.

Da ste koji slučajem, nekoga u NATO posljednjih godina pitali, kakva pravila igre važe za rat koji se vodi na internetu, niko o tome ne bi mogao mnogo toga da vam kaže. Naime, na pravnom okviru, koji bi to pitanje trebalo da reguliše, radi se tek sada. Posljednjih mjeseci se u intenzivnim konsultacijama ministara odbrane 28 zemalja-članica te alijanse, traga za ključnim aspektima sveobuhvatne strategije u skladu sa svim relevantnim međunarodnim konvencijama. Ukoliko nacrt jednog takvog pravilnika bude bio gotov do septembra, međunarodna zajednica će po prvi put imati savez zemalja sa definisanim pravilima ratovanja u „digitalnom dobu“.

„Saveznici žele pravila koja će biti u skladu sa međunarodnim pravom“, kaže Kristijan Liflender iz odjeljenja za kibernetičku odbranu u sjedištu NATO. „Jasno da ta alijansa ne može da donosi zakone, ali njene članice to mogu, odnosno da utvrđuju pravila po standardima koje propisuju međunarodni zakoni“, ističe Liflender posebno navodeći međunarodna pravila ratovanja (međunarodno humanitarno pravo – nekada nazivano ratno pravo).

Vremena se mijenjaju, kibernetički napadi su neminovnost

Zakoni o oružanim sukobima uređuju pravila, kada i kako može doći do rata i koji zakoni u ratnim sukobima važe. U suštini ta pravila proističu iz međunarodnog humanitarnog prava. Ono definiše ko su učesnici rata, a ko ne, ili kako se u skladu sa međunarodnim konvencijama treba ophoditi prema ratnim zarobljenicima. Sve države su u obavezi da se pridržavaju pravila te igre, ukoliko dođe do sukoba sa nekom drugom državom. Napadi na civile, njihovo vlasništvo, kao i na škole i bolnice, ne mogu se definisati kao vojni ciljevi.

Ukoliko se postojeći zakoni i konvencije usklade sa mogućnošću vođenja rata preko Interneta, države će moći da računaju na veću bezbednost i pravnu sigurnost u odbrani od kibernetičkih napada, tvrdi Mihael Šmit, direktor Stokton centra za međunarodno pravo na američkom koledžu „Naval War“. „Sama pomisao na činjenicu da je nejasno koja pravila igre važe u toj oblasti, deluje zbunjujuće. A ne bi smelo da bude tako, s obzirom na to da živimo u vremenima kada kibernetički napadi imaju centralnu ulogu u oružanim sukobima.“

Direktna i indirektna pretnja za civile

Uz to, danas se vojne operacije sve češće izvode digitalno. Ali većina zemalja i njihovi lideri do sada o tome nisu mnogo razmišljali. Ipak, i pored činjenice da neki cilj možda nije fizički uništen, posljedice kibernetičkog napada za civile mogu biti katastrofalne.

Loren Židel, pravni savjetnik Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, podsjeća da su brojni stručnjaci još odavno počeli da upozoravaju na veoma opasne scenarije, u kojim kibernetički napadi mogu da ugroze život velikog broja ljudi. Bilo da je riječ o kontroli brana, hemijskih ili nuklearnih postrojenja, sve to može naći na meti napada. Čak i ciljani napad, koji bi trebalo da neutrališe vojne potencijale neprijatelja, može da dovede do tzv. kolateralne štete, što znači i velikog broja civilnih žrtava.

U jednom takvom scenariju moglo bi doći do potpunog kolapsa u civilnom vazdušnom saobraćaju, u slučaju isključivanja radarskog sistema pod izgovorom da je riječ o suprotstavljanju neprijatelju. „Na sreću do sada nismo imali napada u kibernetičkom prostoru, koji su doveli do fizičkog uništenja“, kaže Židel. „Ipak, opravdano smo zabrinuti da bi to moglo da se dogodi.“

Pravo na samoodbranu?

Doduše, prema članu 36 dodatnog protokola Ženevske konvencije, sve države su u obavezi da se pridržavaju pravila i običaja rata, čak i ako se ukažu „nova vojna sredstva i oblici ratovanja“. Dvadeset vojnih i pravnih stručnjaka pozabavilo se tim problemom u proteklih nekoliko mjeseci i uz podršku NATO sačinilo tzv. „Talinski priručnik“.

Jedan od zaključaka do kojeg su došli, odnosi se na neophodnost primjene Međunarodnog humanitarnog prava i u digitalnom svijetu. Jer da li se ratuje tenkovima i avionima ili računarima, ne mijenja suštinu problema. Civili moraju biti maksimalno zaštićeni, i u jednom i drugom slučaju.

Problematično je, međutim, tumačenje „pravila“ Ujedinjenih nacija, u kontekstu opravdanosti kibernetičkih napada, odnosno kada su ovlašćenja prekoračena, upozorava Mihael Šmit. Ako je ratovanje u „digitalnom svijetu“ dovelo do fizičke štete, pravo na samoodbranu se ne može dovesti u pitanje. Ali da li to pravilo važi i u slučaju kibernetičkog napada, koji nije doveo do stvarne štete? Mišljenja o tome su podijeljena. Šmit smatra da bi i u takvoj situaciji trebalo da važi pravo na samoodbranu. „U suštini je najvažnija ozbiljnost i težina neke operacije, nije uvijek presudno kakva je ili kolika šteta.“