Žrtva koja želi kontrolu nad svojim životom

Osam i po godina, punih 3096 dana, držana je u zarobljeništvu u kući jednog Austrijanca koji se ubio na dan njenog bjekstva. "3096 dana" je naslov knjige Natasche Kampusch koju je ona objavila četiri godine nakon što se domogla slobode. Tako se zove i film koji govori o njenom djetinjstvu provedenom u zarobljeništvu.

Već u prvom TV-intervjuu, 15 dana nakon bjekstva, tada 18-ogodišnja djevojka je izrazila želju da ima kontrolu nad pričom o svojoj sudbini: "Želim, a možda i ne želim da napišem knjigu o sebi. Međutim, ne želim da se neko kao ekspert bavi istraživanjem mog života. Ako neko bude pisao knjigu o meni, biću to ja." To je i učinila. Nakon prve knjige i filma u čije je snimanje bila uključena, sada je objavila i drugu knjigu "10 godina slobode".

Nastupi u TV-emisijama, intervjui, film, knjige. Sve ovo liči na pokušaj Natasche Kampusch da zadrži kontrolu nad svojim životom, nad onim što se o njoj govori. Kotrolu koju nad sobom i svojim životom nije imala tokom osam i po godina provedenih u zatočeništvu.

Osam i po godina u podrumu

Wolfgang Priklopil. Tako se zvao čovjek koji je 2. marta 1998. godine, tada desetogodišnju Nataschu Kampusch, oteo na putu do škole. Zatvorio ju je u podrum koji je bio osiguran teškim vratima. On je ovu djevojčicu zlostavljao, vezao je lancima, izgladnjivao je i sve to snimao. "Davao mi je vrlo malo odjeće kako bi mi pokazao da je on gospodar, a ja rob", pričala je Kampusch u jednoj reportaži ORF-a, snimljenoj uz desetu godišnjicu njenog oslobađanja.

Ipak, Priklopil nije uspio da slomi njenu volju. Ona naglašava da u tih osam i po godina nije bila bespomoćna žrtva. Često je pokušavala da mu se suprotstavi. "Primjećivao je kada sam osjećala gađenje prema njemu."

Natascha Kampusch je žrtva kakvu i ne biste očekivali. Ona je jaka žena koje djeluje samosvjesno i govori otvoreno. Žena koja zna šta joj je učinjeno i koliku moć može da ima priča o njoj. "Natascha Kampusch, Vi ste najtraženije lice svijeta", rekao je novinar koji je prije deset godina ovu djevojku intervjuisao prvi put nakon njenog bjekstva na slobodu. Njen odgovor: isplazila je jezik i prevrnula očima. Ipak, par sekundi poslije toga se sabrala i dala opširan odgovor: "Zbog pažnje koja je usmjerena prema meni nosim i odgovornost koju želim da iskoristim. U moju korist, ali i u korist drugih ljudi."

Kampusch finansira dečiju bolnicu

Već tada je imala planove, govorila o osnivanju fondacije, o ubistvima žena u Meksiku i ljudima koji gladuju. Novac koji je zarađivala od medijske prisutnosti htjela je da iskoristi kako bi smanjila patnje ljudi širom svijeta.

Nisu to bile prazne riječi. Kampusch je pomogla u finansiranju jedne dječije bolnice u Šri Lanki, socijalno je angažovana, posjećuje ljude kojima je potrebna medicinska njega, a sada pokušava da u kući, u kojoj je ona nekada bila zarobljena, napravi dom za izbjeglice.

Ova kuća je danas njeno vlasništvo. Dvije trećine joj je pripalo kao obeštećenje za patnje koje je prošla, a jednu trećinu kuće je otkupila od Priklopilove majke. Podrum koji je Priklopil iskopao i u kojem je držao zarobljenu ovu djevojku, danas je zatrpan.

Kampusch kaže da svaka dva mjeseca dolazi u tu kuću. Onda kada se očitava potrošnja struje ili kada je neophodno obaviti neke popravke.

"Trebalo je da to bude obeštećenje, ali je to i opterećenje. Loše se osjećam kada tu boravim", kaže ona. Ipak, za sada želi da stvari ostanu kakve jesu, kako bi se mogla lakše suočiti s onim što joj se desilo.

Medijske teorije zavjere

Kada je s novinarima prolazila kroz ovu kuću, stala je kraj jedne komode. Iz nje je izvadila kesicu s pramenom plave kose. Uspjela je da ga spasi prije nego što ju je Priklopil ošišao. Ipak, u izvještajima nekih medija piše nešto drugo. Riječ je, navodno, o pramenu kose djeteta koje je rodila u zarobljeništvu i koje je ubila.

To je samo jedna od mnogobrojnih priča koje su izmišljene o Nataschi Kampusch. I do danas se drži teza da je osim Priklopila postojala još jedna osoba koja je zlostavljala djevojčicu, iako je istraga pokazala da to nije tako.

Te priče pokazuju da će Nataschu Kampusch i nakon njenog oslobađanja i dalje pratiti priča o njoj. Neki ljudi i danas tvrdi da ona laže, čak je otvoreno napadnuta na ulici. Stalno mora da se pravda i svuda ide isključivo taksijem.

"Nalazim se u zatvoru predrasuda"

Na pitanje da li se ikada u proteklih deset godina osjećala slobodnom, odgovara: "Istinski slobodnom sam se osjećala samo u pojedinim trenucima. Međutim, osjećam kao da sam se izlaskom iz zarobljeništva vratila u zatvor. Zatvor sačinjen od predrasuda i osuda. Zatvor ovog društva."

A društvo ima konkretnu sliku o žrtvi. O žrtvi koja je tužna, koja pati, koja spušta pogled i pušta da je tjelesno i duhovno zlostavljaju u nadi da će jednog dana biti oslobođena toga.

Natascha Kampusch ni u zarobljeništvu nije pristala na tu ulogu. To dokazuju njeni iskazi ali i video-snimci koje je napravio otmičar. Svoj bijeg opisuje kao samooslobađanje, a u odnosu prema svemu tome je dokazala da nije i nikada neće prihvatiti ulogu žrtve. I kao što se nekada trudila da svom otmičaru stavi ogledalo pred lice, to čini danas sa društvom u kojem živi.

U jednom nedavnom intervjuu su je pitali da li se još uvijek ponekad boji. Novinar je mislio na druge otmičare, na podrume ili slične stvari. Njen odgovor je bio potvrdan. Da, situacije u kojima se nađe u podrumu su mučne, ali više straha joj zadaje aktualna politička situacija i podijeljeno društvu u Austriji.