Napad na novinare - napad na demokraciju
21. mart 2009
Mada zapisana u ustavu, ta sloboda medija međutim ni u Njemačkoj nije poklon s neba. S vremena na vrijeme ju neki političari pokušavaju ograničiti - tada je demokratska javnost ta koja mora braniti nezavisnosti medija.
"Mi smo suočeni s veleizdajom u našoj zemlji", bile su riječi tadašnjeg kancelara Konrada Adenauera početkom novembra 1962. godine u njemačkom parlamentu kojima je pokušao opravdati hapšenje više novinara informativnog magazina Der Spiegel, među njima i glavnog urednika Rudolfa Augsteina. Državno tužilaštvo je radakciju optužilo za odavanje državne tajne u tekstu u kojem se govorilo o sporu oko daljnjeg naoružanja Njemačke između SAD-a i demokršćanskog ministra obrane Franza-Josefa Straussa. Dok su Amerikanci zagovarali jačanje klasičnog naoružanja, Strauss je zahtijevao atomsko oružje.
Napad na novinare - napad na demokraciju
Proces demokratizacije koji su u Njemačkoj nakon rata pokrenuli i u početku nadzirali zapadni saveznici bio je uspješan: hapšenje novinara Spiegla te pretres i zatvaranje redakcijskih prostorija je u velikom je dijelu javnosti doživljen kao napad na slobodu štampe i temelje demokracije.
Socijaldemokratska opozicija je protestirala: "Dok god ne postoji pravosnažna presuda suda, netko može biti osumnjičen za veleizdaju, ali nikako ga se ne može tretirati kao osuđenog veleizdajnika."
Istovremeno je širom zemlje došlo do akcija solidarnosti i podrške Spiegelu i njegovim novinarima. Na ulicama su demonstrirali studenti s transparentima "Spiegel mrtav - sloboda mrtva", a različiti listovi u Hamburgu, uključujući i ljutu konkurenciju poput kuće Springer, stavili su novinarima Spiegela svoje redakcijske prostorije i svoje štamparije na raspolaganje. Branila se sloboda štampe.
"Novinari nisu stalci za mikrofone"
Odjednom se sam konzervativni ministar Strauss našao suočen s optužbama da je inscenirao napad na Spiegel i da je odgovoran za hapšenja: "Ja nisam ništa znao - niti šta slijedi niti kada će se nešto destiti niti koga će pogoditi, ništa", tvrdio je Strauss u parlamentu, ali bez uspjeha. Malo nakon toga on je morao podnijeti ostavku na mjesto ministra obrane, a novinari Spiegela su oslobođeni optužbi. Bio je to trijumf slobodne, nezavisne štampe i kritičke javnosti.
To je ostavilo trajne tragove. Kada je gotovo četiri desetljeća kasnije, 2005. godine, socijaldemokratski ministar unutrašnjih poslova Otto Schily naložio pretres redakcije časopisa Cicero zbog navodnog odavanja državne tajne, ponovo je javnost stala na noge, prisjećajući se afere Spiegel. Jer, kao što je to naglasio predstavnik udruženja novinara Steffen Weimer..."...novinari nisu stalci za mikrofone ili dvorski izvjestitelji. Oni su tu da kritički izvještavaju. Ako ih se želi zaplašiti, mi ćemo se suprotstaviti svim sredstvima koja nam stoje na raspolaganju."