Nakon odluke da OHR ostaje a Schwarz-Schilling odlazi

Gospodine Schwarz-Schilling, što zapravo znači produžetak Ureda visokog predstavnika u BiH, koji signal se time šalje, je li to znači da BiH još uvijek ima velikih problema?

To je znak da vrijeme još nije zrelo da OHR zatvori svoja vrata i BiH preuzme stvarnu odgovornost za svoj politički razvoj. Zato smo ostavili još godinu dana vremena. Tu je još i regionalna situacija, da ne zatvaramo vrata OHR-a upravo u vrijeme kada bi se mogle pojaviti nove poteškoće u regiji, pomislite samo na situaciju između Srbije i Kosova, gdje u toku ove godine predstoji rješenje vrlo teških problema. Budući da i u Republici Srpskoj iz Srbije dolaze određene asocijacije, koje su srpski politčari u Republici Srpskoj, rekao bih, nesretno koristili, u svakom slučaju na način na koji to nije u skladu s Daytonskim procesom. Dakle, takav argument se shvatio ozbiljno, pa je rečeno da ne želimo baš sada zatvoriti Ured OHR. Dogovoreno je zatvaranje godinu dana kasnije, 30.juna sa dva revizijska datuma, a to je u oktobru, kada bi - ako sve ide dobro –moglo možda kazati potrebno da OHR radi još do 31.marta, a drugi datum je na proljeće 2008. kada bi se još jednom preispitalo konačno zatvaranje.

Međunarodna zajednica je odlučila smanjiti broj svojih vojnika u BiH. Je li takav korak znači da je opasnost prošla, pa čak i ako bi se stanje zaoštrilo na primjer na Kosovu?

Mi ne odlučujemo o EUFOR-u, to čini EUFOR sa svojim institucijama, a naša zadaća je samo procjena. Stoga možemo kazati da imamo garancije da je vojna prisutnost dovoljna kako bi se prema potrebi moglo reagirati. Zato je potrebna samo logistika kako bi se snage mogle prebaciti na lice mjesta gdje su potrebne i to je zagarantirano.

BiH je država kojoj su međunarodna zajednica i EU najviše pomogla na prostorima bivše Jugoslavije, pa ipak BiH se nalazi još daleko od članstva pa čak i od SSP-a. Nije li to zapravo poraz za Europu i međunarodnu zajednicu?

Procesi se ponekada odvijaju sporije. Smatram da nestrpljivost međunarodne zajednice nije na mjestu. Koliko su posljedice ratova trajale u Europi, ako tu govorimo o vremenskom razdoblju od 10 do 12godina, tada je to relativno kratak period. Bolji razvoj traje ponekad desetljećima, a kada pogledam povjesnu situaciju u Europi to nekada traje i stoljećima. Zato se ne smije očekivati nešto nadljuski. Rat je prije 12 godina bio u punom jeku. Trebamo samo zamisliti da osobe koje danas žive, da svi imaju osobna iskustva strašnih događaja. Prije svega sada, kada je Srebrenica u prvom planu. Sve se to događalo pred očima mladih ljudi i zato si trebamo predočiti da je sve što se dogodilo sada, za samo 12 godina, prošlost, situacije gdje je poginula majka, ubijen otac, ili poginula djeca koja su se nalazila u bijegu –to su procesi koji se ne mogu na brzinu staviti 'ad acta'. U Njemačkoj se diskusija o holocaustu nije završila 1965. godine, i nitko nije kazao da je tada sve riješeno, već je tek tada započelo bavljenje s prošlošću. U današnjem slučaju smatram da se stanovništvu BiH, pa niti bosanske političare ne može optužiti, već da je potrebno imati na umu i povjesne realnosti.

Kako objašnjavate da je ovotjednu presudu Međunarodnog suda pravde u Haagu gotovo komentiralo svega nekoliko osoba u Europskoj uniji i međunarodnoj zajednici, učinio je to visoki predstavnik Europske unije za vanjsku politiku i sigurnost Javier Solana pai djelomično i Vi sami.

Vjerojatno je mišljenje da se radi o sukobu između BiH i Srbije, i to nas se zapravo ne tiče, no takvo mišljenje - i to želim na ovom mjestu jasno naglasiti – držim velikom pogreškom. Pogledajmo detaljno presudu, jer kada je u međunarodnom pravu zapisano da je genocid nešto što se tiče međunarodnog prava, a da zemlje same moraju poduzeti mjere kako bi spriječile genocid, tada se pitam, zašto niti jedna europska zemja nije postavila sebi pitanje, što taj događaj znači za nas. Jer europski narodi mogli su vrlo dobro vidjeti što se događa. Ja sam tada iz istih razloga istupio iz njemačke savezne vlade, jer sam tražio upravo ono što i Haaška presuda traži, a to je poduzimanje mjera kojim bi se spriječio genocid –a to se nije dogodilo. Stoga je presuda neka vrst potvrde moje odluke iz 1992. godine, jedino da se ovoga puta adresati u Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj uopće ne osjećaju pozvanim. To je arogancija koju ne želim dijeliti i mogu samo još dodati da će još potrajati dok se ne shvati – da se to tiče i nas, možda čak i više, jer kada se spominje diktator kao i Milošević – to je jedno, tada je poznato da međunarodno pravo nije najvažnije pitanje, ali kada se govori o demokracijama i pravnoj državi –tada to ima mnogo veću težinu i mnogo je ozbiljnije. Zato će trebati još vremena dok se ova presuda prihvati i u Europu u smislu da se ona «probavi», pa čaki i u Americi, no ipak više u Europi, jer Amerikaci su već ranije htjeli spriječiti genocid vojnom intervencijom, a to je Europa spriječila. Držim da je to vrlo ozbiljna presuda i za Europu, pa bi europskim vladama pristajalo da o tome razmisle.

Što bi ste nakon ovotjednog sastanka Vijeća za implementaciju mira poručili građanima BiH?

Rekao bi građanima da postoji još jedna dobra prilika da se proces prelaska međunarodne uprave na odgovornost domaćih političara vodi vrlo odgovorno. Taj proces se mora nastaviti, jer će se inače orijentacija prema Europi izgubiti ili ostati upitna. Zato je u igri i sudbina djece i idućih generacija u BiH. To pokazuje ozbiljnost međunarodne zajednice da i dalje ostaje odgovorna i tako se i osjeća, jer put kojim ide BiH još nije sasvim jasan. No pokazuje se i na zadatke koje imaju bosanski političari a to je da iskoriste vrijeme, i to prvo, da do kraja mojeg mandata 30. juna i tu bi sve najsrdačnije pozvao, da me više slijede nego što je to bio slučaj prošle godine, i drugo, da u potpunosti iskoriste dodatnu godinu dana ostanka OHR-a i prelaska zemlje u sferu vlastite odgovornosti.