Nakon hapšenja u Leipzigu: Histerija je kontraproduktivna

Ne, Njemačka u proteklih 48 sati nije postala drugačija zemlja. I to važi iako su događanja iz Chemnitza i Leipziga bez sumnje cijelu naciju držala bez daha. Hapšenje 22-godišnjeg Sirijca Jaber al-Bakara, u čijem stanu u Chemnitzu je pronađen eksploziv, njegov bijeg i na koncu hapšenje koje je uspjelo zahvaljujući pomoći drugih izbjeglica - sve to je uzbunilo zemlju. Politika, sigurnosni organi, javne debate. Svi razbijaju glavu time kakvu pouku možemo izvući iz slučaja Jaber al-Nakara. Jednog izbjeglice koji je prema svim izgledima trebao po nalogu "Islamske države" uzrokovati nesreću i smrt u zemlji.

Alarm nije dobar znak sigurnosnih službi

U debatama kao što je ova se brzo povlači pitanje pripisivanja krivice - baš kao i maksimalni zahtjevi. Dok jedni policiji njemačke savezne zemlje Saska pripisuju diletantizam i to da je zakazala, drugi sada sve izbjeglice dovode pod generalnu sumnju. Glasan je postao i poziv da se dodijeli više ovlasti sigurnosnim snagama i tajnim službama, kao i jasna želja za potpunom provjerom biografija svih izbjeglica. Bez obzira na to o kakvim zahtjevima je riječ i ma koliko oni mogli biti i opravdani: Ton je prodoran.

Brojni sada, nakon što je Njemačka za dlaku izbjegla terorističke napade, smatraju da su dobili potvrdu za mnoge stvari. I upravo oko toga se sada vrti jedna uzavrela, u brojnim dijelovima nepotrebna debata. Jer kritičari Angele Merkel (CDU) su uvijek znali da će sa doseljavanjem izbjeglica doći i terorizam. Posljednji slučaj je stoga samo vrh ledenog brijega. S druge strane političkog spektra pak dolazi pokušaj da se inicira junačka priča: Jer samo zahvaljujući neustrašivom postupku jedne grupe mladih Sirijaca Jaber al-Bakar je mogao biti uhapšen u Leipzigu. Ovdje čvrsto ukorijenjeno mišljenje koje se proteže do islamofobije na granici sa rasizmom, tamo novi mitovi o herojima: Šta nam sve ovo govori o stanju našeg društva?

Otrov terorizma djeluje

Onaj ko trezveno pogleda na plodove debate - a ta trezvenost je inače nekoć slovila kao vrlina -  zaključuje sljedeće: Ovdje vlada permanentna uzbuna. Pretjerani alarmi u političkom poslu su forma koja se često susreće. Ali sigurno ne forma koja je dobra. Onaj ko nakon mogućih ili samo za dlaku izbjegnutih napada kao što je ovaj ne zahtijeva ektremne postupke, on reagira nepatriotski. Onaj ko ne zahtijeva veliki preokret ili stvarnu političku promjenu, on u očima mnogih ne prepoznaje ozbiljnost situacije. Pa ipak sve to uopće nije tačno!

Onaj ko se permanento uzrujava, on narušava pouzdanost, koja je važan sastavni dio otvorene i čvrste demokratije. Jer bez pouzdanja ni sigurnosne snage ni građani se ne mogu odnositi prema opasnosti od terorizma. Ni u ovom slučaju, ni ubuduće. Realnost pokazuje upravo to: Bez pouzdanja u vlastiti život "heroji iz Leipziga" ne bi uhvatili svog zemljaka. Bez pouzdanja uskoro ne bi bilo skoro nikoga ko kao punoljetan građanin staje u odbranu demokratije, pravne države i Ustava. Tamo gdje nedostaje ova pouzdanost, tu je ulijevanje straha od terorizma sve više prisutno. Prvo u glavama, a onda prelazi na djela. U konačnici to prerasta u atentate. Ipak, kako spriječiti da na mjestima "budnosti" i "poudanosti" uskoro ne nastanu "apokaliptično raspoloženje" i "fatalizam" kao osnovni model funkcioniranja ove nacije?

Budnost i pouzdanost

Jednostavno je potrebno ne dozvoliti da budemo obuzeti terorizmom. Ni u našim mislima, ni u našim djelima. To odmah ima brojne prednosti. Najvažnija je: Antiteroristički zakoni i djelotvorni koraci u borbi protiv opasnosti od islamističkih pojedinačnih počinitelja će najbolje biti usvojeni hladne glave. Usijani duhovi i aktualna histerija samo skraćuju slobode i prava svih, a nasuprot tome malo doprinose da se naša zemlja učini makar jednim dijelom sigurnijom. Što to prije shvatimo, to ćemo prije vratiti našu sabranost. I, neke će ovo možda zaprepastiti: i našu unutarnju sigurnost.