1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Nacija na tabletama

Depresija, anksioznost i generalno nezadovoljstvo životnim okolnostima razlog su zašto građani BiH više nego ikada posežu za lijekovima kako bi sačuvali pribranost i uspjeli se izboriti frustracijama svakodnevice.

Lijekovi iz grupe psihofarmaka, poznatiji kao “tablete za smirenje”, dugo su dio kućnih i priručnih apoteka mnogih stanovnika BiH koji se suočavaju sa psihičkim smetnjama manjeg ili većeg intenziteta. U situacijama kada stres postane nepodnošljiv, Zoran Ivančić iz Sarajeva koristi apaurin. “Znam da je jako štetan kad ga se uzima kontinuirano, jer izaziva ovisnost. Ja ga koristim samo povremeno i imam odlična iskustva.”

Osobe koje su iskusile teži stres često pri ruci imaju neki lijek za ublažavanje anksioznosti (anksiolitik): Apaurin, Lexilium, Xanax... Recept za apaurin je Zoran dobio od doktora opće prakse, ali kaže da su i apoteke ponekad, 'nakon malo ubjeđivanja', voljne prodati lijek i bez recepta. “Imam loše mišljenje o praksi prepisivanja psihofarmaka šakom i kapom, jer to uništava ljude. U BiH ne postoji ni kultura, a često ni mogućnost odlaska psihologu ili psihijatru, tako da se normalne reakcije, kao što su strah za egzistenciju, tugovanje za bližnjim ili nesanica od brige, proglašavaju patološkim stanjima i liječe psihofarmacima uz obilnu podršku zdravstvenog sistema i farmaceutskih kompanija”, kaže Zoran.

Amira Teftedarija Psychiaterin aus Sarajevo

Amira Teftedarija, psihijatrica iz Sarajeva

Ova opservacija sažima začarani krug kojeg čine psihijatri, psiholozi, farmaceuti, pacijenti i njihov odnos prema lijekovima psihofarmacima. Zbog nedostatka kadra u sistemu zdravstvene zaštite, većina poteškoća rješava se prepisivanjem lijekova od strane ljekara, ali i sami pacijenti to često rješavaju “na svoju ruku”.

Prim. dr. Amira Teftedarija, specijalistica neuropsihijatrije i šefica poluzatvorenog muškog odjela Psihijatrijske bolnice Kantona Sarajevo Jagomir, kaže: “Ako želite zaštititi čovjeka koji pati, onda mu morate dati lijek.” Ona je zagovornica medikacije s razlogom: “Bolje je čovjeka staviti na manju dozu lijekova kako bi bio psihički stabilniji da se uhvati ukoštac sa problemima. Međutim, da ima više educiranog kadra, sigurno bi bilo manje ljudi koji bi bili na terapiji lijekovima.”

Česta zloupotreba

Dr. Teftedarija naglašava da noviji antidepresivi (Zoloft, Seroxat, Flusetin) u malim dozama rješavaju probleme brojnih pacijenata, ali i da neko ko ode psihijatru neće nužno odmah dobiti antidepresiv. Na psihoterapiju se pak odlučuje malo ljudi, jer je u pitanju dugotrajan i skup tretman. Za dr. Teftedarija najveći problem je i dalje strah od odlaska psihijatru, zbog negativne društvene etikete.“Ljudi se loše nose sa stresom. Imam utisak da su se zaista potrošili adaptirajući se na nenormalne uslove življenja.”

Uzimajući u obzir ovakvo stanje, prostora za zloupotrebu je dosta. Bojana Pušara, farmaceutkinja s dugogodišnjem iskustvom rada u apoteci, kaže: “Osim u opravdanim slučajevima, kada je ova grupa lijekova u sklopu stalne terapije, upotreba je u potpunosti neracionalna.” Ona ističe da sve apoteke imaju “svoje” pacijente kojima se lijekovi prodaju bez recepta, dok pacijenti kojima se odbije prodati lijek znaju biti neprijatni, pa čak i agresivni, što je i sama doživjela kada je jedan stariji pacijent prijetio da će štapom razbiti staklenu vitrinu ako mu se ne proda Lexilium.

Sandra Muratovic Psychologin aus Sarajevo

Sandra Muratović, psihologinja iz Sarajeva

Pogrešne dijagnoze

Dešava se da pacijenti kod ljekara žele odmah dobiti lijek za koji su uvjereni da im može pomoći, te često burno reagiraju ako ga ne dobiju odmah. Zbog toga ljekari opće prakse često prepisuju anksolitike i antidepresive, zarad “prve pomoći”, jer proces posjete psihijatru/psihologu, uz uputnicu, zna potrajati. Ovo, nažalost, otvara prostor pogrešnim dijagnozama, što je bio slučaj kod 26-godišnje D.M. iz Sarajeva, koja je godinama zbog teških simptoma depresije posjećivala razne psihijatre, te koristila tri vrste antidepresiva. Stanje joj se pogoršavalo, te je odustala od lijekova. Nakon nekoliko godina ustanovljeno je da ima hipotireozu (poremećaj u radu štitne žlijezde), čiji su simptomi gotovo identični simptomima depresije. Nakon što je promijenila terapiju, njena dugogodišnja “depresija” je nestala i nikada se nije vratila.

D.M. smatra da je odnos psihijatara prema pacijentima previše ležeran. “Ja sam godinama bila liječena pogrešnim lijekovima za imaginarnu bolest, budući da 'stručnjaci' iz te oblasti nisu bili u stanju da me savjetuju šta zaista treba da radim, već su me kljukali tabletama jer im je to u opisu posla, te jedino, i najbolje, što znaju.”

Psihologinja Sandra Muratović, koja je specijalizirala kognitivno-bihejvioralnu terapiju (KBT), navodi da često osobe sa kojima počinje raditi već koriste psihofarmake kako bi olakšale smetnje koje imaju. Ona smatra da se lijekovi ipak pretjerano koriste: “Kada počnete vjerovati u to da trebate izbjegavati stres u bilo kojem obliku jer ne možete da ga prevladate sami, počinju problemi i pretjerana upotreba psihofarmaka. Svakodnevni stres je nemoguće izbjeći, i trebamo učiti pravilne načine suočavanja s njim”, poručuje psihologinja Muratović.

Autorka: Masha Durkalić

Odgovorni urednik: Svetozar Savić